Osjecam, dakle postojim

SVEZANE RUKE U njoj je živjelo nepresušno vrelo tuge. U njenom bunaru nije bilo mjesta za druge, samo za nju. Ona je svijet bojila intenzitetom u kojem racio baci kao i onaj opušak od cigare, sasvim nebitan, potrošen, požutio. Racio je držala isključivo u domenu nauke, a čak i nauci je dodavala štih one svoje čudne rečenice. A ja sam joj davao ruke da se ne udavi u svom bunaru tuge. Njene riječi su me boljele sa istim žarom kao i njene usne kad su me ljubile. Cijepala je mene preda mnom na komadiće, i grlila me kao da sam na svijetu jedino biće. A ja sam je volio. Bože, samo sam želio da je volim onako kako sam najbolje znao. Volio sam je vremenom u kojem je bila sa mnom u fizičkom prostoru. Volio sam je vremenom u kojem su se kilometri cerili između nas. Volio sam je u svakoj riječi koja me sjekla. Volio sam je u svakoj njenoj rečenici koja je izašla iz mojih usta i onda kad je nije čula. Volio sam njen osmijeh malog djeteta dok uranja u umjetnost. Plašio sam se njene tuge, gu...

TRAGOVI U VREMENU Samo smo tratinčice u kamenu. Svako "imati" vremena je njegovo "nemanje". Odlazi, nepovratno. "Imali" smo vrijeme za urezivanje tragova u prošlost, koji će nekad da bole, nekad da se smiješe. Tragova koje snjegovi neće izbrisati, tragova koje mozak može zaboraviti, tragova koje duša vječno pamti.  "Imali" smo vrijeme, a nismo imali trajanje. Što bilo je, prestane da postoji. Kakva ironija! Uvijek ista! Prosječan pas ima život kraći od prosječnog čovjeka, a prosječan čovjek ima više pasji život od prosječnog psa. I šta još pasjem čovjeku ostane!? Samo šav, zarastao krvav trag, zguljena koža do kosti. Čovjek sa sobom na posljednji ispit jedino tragove u vremenu nosi sa oznakom "slomljeno, kasno je."  Tahanyk

ŠETAČ (OBA SVIJETA)  Poznajem oba svijeta. I razumijem. Sve ljudsko razumijem. Bila sam rezident s one strane rijeke gdje umiru sanjanja. Bila sam rezident i s druge strane gdje žive nadanja. Sad sam šetač na uskom mostu. Pogled mi obuhvata obje strane življenja. Na jednoj je realna realnost, dinamična, borbena. Na toj strani se traži akcija sad, nema poslije, kad želudac boli od nehranjenja i misli salijeću kao graktave vrane i kljucaju san. Snovi se dave u suzama iscijeđenim kroz najgušće tkanje pamuka. Na drugoj strani je beživotna rijeka uzalud protraćenih velikih riječi zahvaljivanja, suhih kapi čekanja bez djelovanja, "pameti" bez iskustva, racia bez razumijevanja. Nadanja sahranjenih u formu s odsustvom suštine. Ja sam samo šetač po formi mosta, vodenog srca što se prelije preko ruba oka. Ja sam samo zahvalni šetač sa iskustvom dženaze snova. Ja sam samo šetač koji kreira nove nade na splavu djelovanja. Ja sam samo puki šetač koji razumije sve ljudsko. ...

ŠTA SE IMA REĆI O SREĆI  Najviše se ispričam u svojoj tišini. Pišem stihove od miska i slikam šume korala. O sreći, nema se šta reći, čovjek samo lošeg želi da se riješi.  Pjesnici umiru u svojoj riječi od tuge i bola. Tolstoj Anu baci pod voz. Medžnun skrenuo s pameti sjedeći skrštenih ruku, taj asketa, bez dara za akciju. I Šahrijaru je Šeherzada bila umjetnički psiholog dok je kao Aska pred vukom plesala svoj ples, balet od riječi. A ja, eto, ne znam ništa reći o sreći. Nju čovjek ne želi iz sebe da iscijedi. Pa se ispričam u svojoj tišini, gdje se čuje samo škripa digitalnog pera. Tamo gdje šute vodopadi riječi. Jer nema se ništa reći o sreći. Evo nespretnim izražajem pisca amatera, koji nema svoju Anu, koji nema svoju Asku, svoju Emu, svoju Hasanaginicu, već samo ima još uvijek onu jednu sebe, sreća je tišina bez vriska na kojoj se odmaraju svi predugo nesretni. Tahanyk 

JESI LI SLAB NA LJEPOTU Rođena sam u gradu u kojem se i kuća inatom zove. Zadojena sam modrim mastilom što teče ispod bijele kože. Rođena sam kao lutajući esteta što bez daha ostaje.  A ti? Jesi li slab na ljepotu? Dođi! Pokazat ću ti tajnu lutajućeg estete. Evo, skidam sve slojeve ove kože. Vidiš, mastilo teče u mojim venama. A kosti mi je rezbario majstor inata. Tu, ispod svega naći ćeš mene. Taj jedan cvijet od mastila. I ova latica što gine, i ova riječ utkana u tintu neba. Slaba sam na ljepotu, eto iz inata tražim je tamo gdje oko ne dopire. A ti, jesi li slab na ljepotu koja živi daleko ispod ove gole kože?  Tahanyk

DOVIĐENJA SNJEGULJICE  Život je odmakao daleko kao mačak u čizmama od sedam milja. Ne prepoznajem više onu sebe koju su ugnjetavale bajke o uspavanoj Snjeguljici sa šibicama. Ovo je neko drugi sasvim miran i tih. Neko ko se skrivao na dnu okeana dok su oluje i gromovi režali kao bijesni psi. I nije me bilo strah, nikad, čak ni onda kad sam se tresla ogoljena dok je surovi mraz kidao očnjacima moje meso. I nije me strah ni sad, samo je sada i u sred zime toplo, divno ljeto. Previše za jedan život života se preživjelo,  toliko da se iznenadim još samo kad sretnem čovječnost. Snjeguljica je svakako bila u nekoj skroz pogrešnoj priči, ili je neka priča zalutala u njenu priču, pa se sve kao u bosanskom loncu izmiješalo.  Doviđenja Snjeguljice, nađi neko drugo mjesto! Opraštam ti sne.  Tahanyk

NAUKA VS. UMJETNOST Ništa me mozak ne pita. Ima neki svoj sistem za pravljenje haosa. Baš kad ne treba! Vijuge mi titraju u ludom ritmu bubnjeva. Padaju u trans u kojem živi ništa, možda samo dašak zalutale umjetnosti. Bespomoćno zovem riječima onih čudnih jezika koje ne razumijem. Nauka steže svoje okove činjenica.  Samo da ovaj ludi ples završi! Nada posljednja će da izdahne u ovom trenutku haosa. Cure informacije kao puzle otrgnute iz različitih slika. Napor mi posustaje na šestom kraku Budinog puta. A nirvana izmiče brže nego sarajevski smog. Ima li kraja ovom lutanju po ispisanim zabludama čovječanstva. I čakre mi žmire pred invazijom informacija. Plivam po mistici neznanja koja pomno skriva znanja. Samo sam kap što se umorno cijedi sa neznanog lista. Samo sam tren u svevremenu bivstvovanja, zaglavljena izmedju nauke i slobode stvaranja.  Tahanyk