Osjecam, dakle postojim

BALANSIRANJE   Sve bi bilo lahko poput pera kad bi život bio samo hod po ravnoj podlozi. Kada bismo uvijek objema nogama stajali na čvrstoj zemlji. Bio bi tako lahak i kada bi bio samo hod po kamenjaru i kada bi imao zahtjevan uspon i spust. I kada bi nam koljena klecala i dah se gubio u krajnjem naporu, bilo bi lahko živjeti.  A život je balansiranje s različitim nivoom promila adrenalina u venama. Vožnja na dva točka po šumskom granju. I miris benzina što kilometre ždere. Život je hod po žici, između želje i mogućnosti dok drhtava koljena drže pogled usmjeren ka nekoj daljini. Život je poput daha najdužeg poljupca bez dodira i ruke zastale u tišini s viškom decibela. I ona graška znoja što se slijeva niz bedro hodača po žici. Obje noge čvrsto na zemlji su odsustvo kretanja, dosadno varenje želuca u stanju mirovanja. Stvarni život je balansiranje između pada i koraka na rubu želje i mogućnosti.  Tahanyk 

JEDNOSTAVNA ŽENA  Rekla sam mu da sam jednostavna žena. Sa mnom je tako lahko dok si na mostu istine. Ne tražim balanse ukrašene laži i komfor poluistine. To je za mene polu postojanje. Vrlo sam jednostavna žena sa reakcijama okidača atomske bombe iz perspektive nekog pjesnika. Ja samo šetam misli bez povodca i brnjice. I emocije su mi rasute ko tratinčice što se bore sa oštrim vlatima trave. Znaš da se tratinčice uvijek usprave i kad ih zgaze. Nekad su otrgnute iz svoje nutrine u nečije ruke meke i velike. Nekad su samo dio sebe, pobacane u haosu postojanja. A znaš, rekao mi je, kako je nevjerovatno što za sebe kažem da sam jednostavna žena. A jesam, tratinčica je mali i jednostavan cvijet sa slojevima latica i čudno nijansirane bijele. Tahanyk 

JORGOVAN "Cijeli ovaj svijet bazar je ljubavi; ko ljubavi nema ništa ne vrijedi."  Attar Nišapuri Stizala su pisma, fragmentirana poput cvijeta jorgovana, koji u cjelini nosi opojan miris. Miris koji niže nastavke na svakom kraju, miris proljeća. Stizala su pisma sa dijelom vremena, i ona sa dijelovima neslućene dobrote, i ona sa dijelovima radosti, i ona sa dijelovima voljenja, i ona sa dijelovima nježnosti. Stizala su pisma poput sitnih cvjetića jorgovana što neštedeći rasipa svoj osebujni miris.  I da nije ruka lomila granje cvjetići bi se rascvali u svojoj punini. Nije njima mjesto otrgnutim od sna, u izolaciji vodenog skloništa, da budu ukras bez imena. Miris im se gubi u tišini kvadrata, a usahli cvjetići sklapaju svoje glavice na mrtvoj površini. Vapaj se otkida praznim zrakom i zaziva iz ponora duša, svih devedesetdevet cvjetova, kroz koprene svih svjetova, vrati ih da budu živi. Tahanyk

HODŽINICA KOJA JE SRUŠILA DŽAMIJU U bosanskim brdima i strastveno zelenim šumama, pomalo surovim i istovremeno bogatim, ugnijezdilo se jedno bošnjačko selo. Kao i u svim bošnjačkim selima i u ovom je bila džamija, mjesto koje okuplja duše vjernika na jednom mjestu s istim ciljem. Mjesto u kojem se duša sjeća i veže za njenog Gospodara. Džamija je stajala tu, na istom mjestu odvajkada. Vjernice i vjernici su dolazili i obavljali namaz. U kišne dane po njima su su prvo kapale, a vremenom se i slijevala kišne kapi, neočekivano, trzajući ih iz prisustva u namazu. Zidovi su se runili i zaprljavali odjeću. Zimi je bivalo toliko hladno da vjernici nisu imali kad zadrhtati od straha, već su se tresli od zime. Pod je propadao pod njihovim nogama, koljenima i čelima. Uz sve teškoće oni su ipak dolazili u džamiju, jer to je bilo mjesto gdje su duše kliktale od sreće. Uslovi za okupljanje vjernika i vjernica su postajali sve lošiji, i donosili ometanja koja nisu više mogli smetnuti s um...

PREŽIVJETI DO SMRTI I ovaj život bi baš lijep bio kad bi se mogao živjeti. I kad bi dani bili mehki poput baršuna. I kad bi noći bile pune tišine voljenja. I kad bi čovjek zadržao sreću u šaci opranoj od ega, barem do one strane vječnog življenja.  I život bi bio lahak kad bi, eh kad bi, bilo sve kako nije. I kad bismo amputirali htijenja i amneziju uključili po potrebi. Kad bi otrovali sva očekivanja i sahranili nade u nekoj dalekoj zemlji. Kad bi ratovi stali u nama i oko nas. A ovako, eh da je samo preživjeti ovaj život do smrti.  Tahanyk 

METROPOLA vs. METROSTAN Ne tako davno smo trčali metropolom. Istanbul je brojao desetine hiljada naših koraka. Zvonile su stare kaldrme. Eritrociti su se trkali našim venama.  I onda je svijet stao. Nevidljivi neprijatelj je pokorio korake, kaldrme i otkazao trke eritrocita. Još se samo strahovi takmiče u našim glavama i dodali smo gas kortizolu. Ceste su nam linije parketa stale u nekoliko metara, sretni imaju i stepenica. Desetine hiljada koraka su nam redukovane na stotine ili koju hiljadu. Redukovao nas je nevidljivi neprijatelj sa metropole na metrostan. To jedino mjesto uokvireno zidovima, fizičkim i mrežnim, je zona sigurnosti, kakve-takve. A strah se stere poput velikog čaršafa preko neurona. U svojim metrostanovima napravimo prostor metropoli razuma da bi opet jednom trčali nekim čaršijama.  Tahanyk