Osjecam, dakle postojim

Čovjek je najbrže nestajuće biće koje ostavlja tragove dugovječnije od sebe. Kad nas ne bude nestat će sve naše neispričane priče, sve nedorečene misli, sve šutnje koje sada vrište.  Znaš šta ostane kad nas nema više? Ostat će riječ posijana u duši, ostat će trag u vremenu uklesan u kamenu, ostat će osmijeh na nekoj ulici i poneka suza što razljeva tintu drščuće ruke koja još uvijek perom piše.  Neće biti nas, jer čovjek je najbrže nestajuće biće, ali naši fragmenti će se zrcaliti u nekoj kapi kiše na rubu oka.  Tahanyk

Umjesto riječi čovjek, mogli bismo koristiti i tragalac za srećom. Nažalost, rijetko uspješan i često umoran od potrage. Uvijek je traži negdje drugo, nikad u sebi. Traži je u nemanju, traži je u nedostajanju, traži je u svemu gdje ona nije. Čovjek prečesto ne vidi ono što mu je pred nosom. Ne vidi imanja i trajanja. Svoja, ne tuđa. A različitosti postoje da bi bio zahvalan na vlastitoj originalnosti, na vlastitom putu, na vlastitom dosegu. Čovjek je skup paradoksa i apsurdnosti. U vremenu kad se potencira originalnost težnja za istosti dostiže svoj maksimum. Jednostavno je biti sretan, a to je najteže. Najteže, jer nismo naučili lekciju o različitosti. Tragalac za srećom jedino mora naučiti gdje da je traži.  Tahanyk