Osjecam, dakle postojim

Zgrćem dane kao valovi sitni pijesak obala. Prebrojavam, ponekad, minule strane mojih ostarjelih novina. Žute strane i tačkice mastila. Lelujava memorija čovjeka.  Ovako iz daljine zahvalim Bogu pa čovjekov um nije digitalan. Inače bi svaka slika nepromijenjena ostala, nepomična bol ili zaleđen osmijeh kao na licu sretnog mrtvaca.  Vrijeme je poput vode, prolazi i oblikuje. Mijenja ono jučer, otvara ovo danas i ide tamo gdje seže samo želja. A insan je nadolazeća bujica želja satkanih od kapi čiste vode, malo blata, nađe se i virusa. Pa se kapi stapaju, pretapaju, preljevaju, izljevaju, isparavaju, vraćaju u kontinuiranom ciklusu življenja.  Vrijeme je bonsai umjetnik insana. Pažljiv i redovan. Steže, reže, brine i zalijeva sve dok ga za insana ima.  Tahanyk