Osjecam, dakle postojim

Goli svijet je iskočio iz svoje kože. Nekad je na to samo umjetnost imala pravo. Gola avangarda je odavno iz umjetnosti ušla u realnost. Svukla je sve koprene, pokidala mušebake. Veliki ekran se preselio na veličinu dlana. Ljepota se skinula ispod gole kože, sasvim banalno i drsko, bez čežnje oka. Gole stvari, nagomilane, prostrte, apstraktne u svijetu postojanja bez dodira, s vrijednošću bez insana. Nekad je samo umjetnost imala pravo da iskače iz svoje kože. Mističnim potezom pera, sfumatom kista, tonom što završava na vrh glave.  Danas joj pišemo još samo naučne balade u ovom golom svijetu gdje ni umjetnost nije dozvoljena duhu primaoca. Interpretirajmo sve. Jer u ovom golom svijetu nema mjesta za doživljaj. Možda još samo umjetnost ima zrno stida.  Tahanyk

 Stani! Da ti vidim oči! Ličiš mi na nekog iz zaboravljene Zemlje Alisinog djetinjstva. Ličiš mi na nekog koga sam sretala u skrivenim hodnicima daleko od radoznalog svijeta. Ličiš mi na nekog u slomljenom ogledalu kojeg je prekrio mraz. Ličiš mi na nekog u čijim očima sam usnula najljepši san. Ličiš mi na nekog ko je zakopčavao dugmad od zvijezda da mi osvijetli mrak. Ličiš mi na nekog ko me ogrtao šapatom u potonulim tišinama. Ličiš mi na nekog za kime suza otimala ljetima i zimama. Ličiš mi na nekog koga sam spremila u odaje bez povratka. Stani! Da ti vidim oči! Samo mi ličiš na nekog u nepreglednim daljinama. Tahanyk