Osjecam, dakle postojim

Moja AZemina, insan ti je to. S koprenom na očima trči po ovom svijetu. Pa se slijepa oka zagleda, misli dobro je. Mahanu ne vidi, što otrovat će ga. Pa zavoli, moja AZemina, otrov što mu sipaju u vene.  Sve stvoreno obmana je, osim Njega jedinog vječno Živog. Pa zar AZemina, da volimo obmane? Pa zar je mudrost AZemina trčati za obmanom, kad znamo da se iza ljepote skriva ružnoća, iza istine laž, iza života smrt, iza ljubavi mržnja, iza poštovanja poniženje, iza gordosti strah? Eh, moja AZemina, govorio je narod da je pameti do kadije ko od kadije, ne bi insan traćio svoje vrijeme na suludu trku s vremenom. Ne bismo hodali tumarajući marginama od šamara do šamara. Žalili se na sudbu, u koju sami skočismo.  A sve ti je ovo ona mušica Muhammedova ili pharmakon Stieglera, jedna strana lijek, a druga otrov. Ne žali moja AZemina, jer da ne spoznasmo bol ljepota bi se izmakla stihu lutajućeg pjesnika. I slikar ne bi naslikao nebo da nije ležao na zemlji. I cvijet ne bi nikao da nije...