Osjecam, dakle postojim

Znam da ne bi. Niko ne bi. Nije to jeziku jedina laž. Uvlače se u um sitni zaobilasci istine. Tu čovjek prvo počne da truhne. Jezik je vjetar. Bez težine prenosi težinu sjemena i otrova. Taj jezik kaže ne bi, izvršavajući dužnost taksativno usvojene etike.  Kod mnogih je etika moral u povoju dok se život ne umiješa. Niko ne bi do prilike, jedne, druge, treće... neke, n-te rekli mi matematičari. Etika tada ostane istruhla savjest na pladnju jezika. Lijepo zvuči, možda jer je dovoljno daleko od istine. Kao student čije znanje ispari 15 minuta nakon ispita.  Znam da ne bi. Ne bi ni ti, ni on, ni ona, ni ja. Niko ne bi dok ga život ne iskuša. Svjesni ne ližu otrov koji ima teksturu meda. A koliko li nas hoda u nesvijesti? Tahanyk