Osjecam, dakle postojim

Istumbale su mi se rečenice kao dijelovi namještaja za sklapanje, bez majstora. Ne mogu da nađem dijelove koji se uklapaju.  Ne zna šta bi mi napisao. A ne znam ni ja šta bih njemu kazala. Tako iz dana u dan živimo neznanja. Potrošili smo riječi kao januarsku platu, divlje i burno u prvih par dana.  U ovom svijetu potrošnja je konstanta. Tahanyk

Sunce je draškalo prvo divlje cvijeće po livadama. Proljećica je pila jutarnju kafu slušajući svađu vrana na drvetu kraj prozora. Tamam kad je napravila plan čišćenja i kuhanja za taj vikend u kojem se ne smije sa radnim kolegicama a poslugu kafe neće platiti, stiže joj notifikacija. Princ, prijatelj sa stvarnim imenom kojeg ne poznaje u fizičkoj relanosti piše "Sretan rođendan!" Oh, kako je divan ovaj virtuelni svijet, ni prijatelji koje znaš niti oni koje ne znaš ne mogu zaboraviti da ti je rođendan. I odgovori Proljećica: Hvala! Nepoznati princ sa stvarnim imenom stavi srce, tortu, ruže i poklona u vrijednosti internet konekcije za taj mjesec. Pa, sjajno-pomisli Proljećica-tri godine smo prijatelji bez poznavanja, a nikad nismo jedno na drugo potrošili prste. I tako, osta onaj plan za čišćenje u predgrađu mozga, dok su se prsti razgibavali po tastaturi, a ručak krčkao do večeri. Teku mjeseci. Dizajniraju se storiji, boja, svjetlo-sjena, muzika filmska koja stvara impresiju...

Djelo Stvoritelja sa autorskim potpisom tvojih roditelja prosipa baroknu kompoziciju oblika na autentično djelo Stvoritelja, sa autorskim potpisom mojih roditelja. Djelo sa autorskim potpisom mojih roditelja otpuhuje mjesečevu prašinu tipkajući, kao da puše u maslačak što krivudavo leti. Znaš, vile danas titraju prstićima po tastaturi, štapići su prevaziđeni. Djelu sa autorskim potpisom mojih roditelja ne izmiče tlo pod nogama simetrija lica, već čarolija riječi i uzvičnika. Drskih na mjeru, a dovoljno podržavajućih. Blago nervirajućih, tamam da ne zamjeri. A mašta izrasla iz sjemena neposluha ne nedostaje u glavi, da proživi prešućeno, iza uzvičnika.  Djelo sa autorskim potpisom tvojih roditelja ne zatalasa puka harmonija, a nema ni nedostatke umijeća slikanja, posebno kompozicije boja i oblika. Najniži imunitet ima na lica u simetriji sa moždanim vijugama. Tvrdi da plesat ne zna, a pleše s vatrom na suhim daskama pozorišta! Umjetnička istina otipkana za Oscara! Djelo sa autorskim...

Umjetnik svoje poruke stavlja u simbole. Koristi tehnike za simbolične dinamike: chiaro-scuro, sfumato, impasto ili anahronizme. Miješa igre svjetla i sjene, kontrastne boje i poentirane tačke. Zatamnjene siluete mu se s izmaglicom stapaju u neke nove portrete. Kontrastom naglašava dinamiku prodora u najintimnije sfere. Intenzitet naboja dinamizira svakodnevne kretnje. Kod umjetnika ništa nije slučajno. Podsvijesti ne pripada slučajnost. On oslikava svjetove eksplozije i implozije. Djelo mu je scena sublimacije vlastitih želja u društveno prihvatljiv oblik izražaja. Kreira aktere s odsustvom lica i kad lica postoje. Bezličnost je apsurdna toliko da postaje najličnija impresija i umjetnika i posmatrača. U svakom djelu je ostavio djelić sebe. Sve mu se enigme izljevaju u bezglasnom jeziku simbola. Društveno prihvatljivim oblikom uranja u kolektivne implikacije. Stimulira strah ili oslobođenje. Nikad ne podcjenjuj umjetnost! Tahanyk

Vanjska manifestacija je kao decembarski smog u Sarajevu. Uklapam se sa casamoratijevim drvenastim notama uz dodatak vanilije i cimeta. Zima žvače zglobove na rukama.  Iza ekrana misao se elegantno koleba po fasadama i lošim cestama. Šuti riječ na vrhu jezika, poput vruće kahve. Miris opojan. A ona zarobljena u ledenoj šolji. Sve jednostavne stvari poprimaju okus ludila. Odavno već hodamo po rubu pomiješanih svjetova tonova ograničenog prostora koji smo zarobili linijama na pokretnom papiru.  U ovoj noći sarajevskoj smogovi mirišu ciklično od novembra do januara. Slikaju da Vinčijev sfumato s primjesom grafita. Na kojoj nijansi sivila će se spotaći? Tahanyk

  Već odavno te nema, a nikad otišao nisi. Tu si, van vremena, u ovom prostoru kao loptica u vozu koja nakon sekunde padne na isto mjesto stola sa 40 metara razmaka. Svaki detalj u tvom oku liči na ovaj grad. Tramvaj i raskrsnice sa semaforima, klupe pod snijegom, šetališta po svijetu koja liče na Vilsonovo na kojem si rastao, gole grane što čekaju novo proljeće. Čak i cipele ti pokazuju sofisticirani dio ovog grada. Nosiš ga u duši pod tuđim nebom. Ili je svako nebo uvijek iznad Sarajeva? Nebo koje ne zauzima prostor. Je li sveopće sarajevsko nebo obris ti duše žedne ovog grada? Čeka Sarajevo tvoj korak što šušti po ovom snijegu. I ovaj zrak čeka tvoj dah da zamagli staklo naočala. I ona vrana na drvetu na sred Grbavice se raduje kad čuje otkucaje tvoga sata. Čeka te cesta utkana u džonove svih tvojih cipela. A ovdje ceste pamte mnogo.  U tvojim gradovima u kojima nikad nisam bila vidim Sarajevo. Gleda me ovaj grad iz tvojih očiju. Vidim ti ovaj grad u prstima kad stežu kist...