Osjecam, dakle postojim

I zvadiš činjenice, postaviš varijable, procijeniš kvalitet i kvantitet sadržaja. Koristiš one društvenjacima nerazumljive testove čudnih naziva. Rezultat je goli prosjek koji ne odgovara nijednoj stvarnosti. Izvadiš tendencije, šta bi bilo kad bi bilo, u tim kontrolisanim i izolovanim uslovima posmatranim kroz jedan objektiv. I tu završava logika ili realno sagledavanje s nerealnim rezultatima. Imaju mjesta tamo, daleko. Iza smrti logike, protežu se nijanse okeana, tik do beskraja. Jedan udah koji cijepa papirne lance uma. Jedan drhtaj od kojeg si kocka šećera u fildžanu vrele kahve. Jedna pora mahmurna od miska. Odsutnost od sutra! Od vjerovatnoće! Od sigurnosti! Svakako je umiranje cijena življenja. Smrt logike porađa plavičaste snove sa zrelim višnjama. Cijedi čokoladu s reskim prizvukom mentola. Ono unutarnje za logiku ne pita, sve najljepše o mrtvima.  Tahanyk

Bože, oprosti nam, ubili smo žive jezicima svojim. Ubili smo pravilima bez smisla svaku iskru radosti i nade svojstvene ljudskom biću. Ubili smo okovima straha svaku pomisao na Ljubav. Baveći se alkoholom i kockom zaboravismo na trač i prebiranje po tuđim životima. Baveći se lošim zaboravili smo na dobro. Baglame natežemo da se u Tvoje petljamo ubjeđujući sebe i druge da su zatvorena vrata Tvog oprosta. Baveći se formom udavili smo suštinu postojanja. I svi znamo šta je u tuđim dušama, a tvoj rob Muhammed nije nikad zašao u Tvoju ingerenciju, a to duša je. Odglumismo saobraćajce za Džennet i Džehennem, i o sebe se teško ogriješismo, druge na stranputicu odvedosmo iz svog poluznanja. Jezicima svojim. Oprosti nam, jer nam jezici najveću laž izgovaraju i to na Tebe Bože, kad se petljamo u Tvoja obećanja.  Mučnina mi je od glume moralnih vertikala, pa samo bih da priznam da sam grješnik u vječnoj žudnji za Tvojom ljubavi. Da sam nadalac koji svoje i tuđe nedostatnosti pokriva jer znam ...

Molim da ne čitaju tinejdžeri svih dobnih skupina. Nikad više konekcija kolegijalnih  profesionalnih, saradničkih, prijateljskih i ljubavnih. Granice su razmazane kao pekmez po dnu tanjira. Tako ne znamo ni kad smo prijatelji, ni kad smo ljubavnici. Ghosting, breadcrumbing i blocking su dostupni izbori za nesposobnost (samo)suočavanja. Status veze, najprecizniji je komplikovano. U prijevodu znači: Samo što nisam, al ne znam da li sam! I ratove i ljubav online vodimo. Performans u digitalnoj drami likvidnih činova. Od ljubavnih igara, prioritet ima svetost javnog profila i šifre na telefonima. Vruće riječi ispadaju iz AI-ja. Ko će fakat čitati Ćatića ili Jesenjina!  Prsti strastveno miluju tastature. Razmjenjujemo piksele k'o hormone. Razmaženi visokom rezolucijom bez feromona. Digitalna impotencija generacije koja ima pristup svemu, a nema dodira ni sa čim. I dobili smo status aktivan bez prisustva, ljubav bez ljubavi, konekciju bez veze, poroznost granica bez pora. Dodajmo to...

Lorca već odavno nije sarajevska furka. Pripada vremenu borbe protiv fašizma, a danas se živi samofašizam. Pod njim podrazumijevam totalitarno nasilje raznovrsnih "kulturnih" alata na koje smo dobrovoljno pristali, krenuvši od influensa glupostima do dobro unovčenih životnih stilova. Al svejedno furka je furka, a furka je uvijek manje-više masovna. Upravo zbog furke nam uspješno prodaju "zdrav" životni stil. Kupujemo "zdravu" hranu u nadi skinemo 500 gr sala, pa unesemo 600 zdravih kalorija u jednoj pločici  neke "zdrave" slastice. Jer ko će računati, matematika je odavno postala apstraktan predmet, sudeći po primjeni  izračunavanja statike zgrada, kreacijama kružnih tokova i slično. Teratana, naravno! Žene je uz kahvu komentarišu "gore roki, dole smoki". Rad na zemlji i kosidba, krečenje, nosanje ormara nije furka, to ni slučajno, jer mogla bi se i upala mišića zaraditi. Kad odmaraš lezi, jer cijeli dan si sjedio, nećeš se valjda šetn...

  Ima neka čar u tome piti kahvu sam. Zapališ jednu, ma sve je zlo u cigaretama. To ćemo pojasniti u drugom tekstu. I da se vratim na priču! Tako lijepo zapališ cigaretu, naručiš espresso, duži, jer kahva se ovdje ne pije za s' nogu, to se ćejfi. A uslov za ćejf je vrijeme, nikad to nisu bile pare. Posmatraš malo, oslušneš. Svud okolo se čuje mašallah " Mašallah, kako slatka beba.", "Mašallah, nek se hairli oženio.", "Mašallah, baš ti je vrijedna kćer, a mašallah i lijepa i pametna."  A oko tebe mnoštvo naštimanih, gotovo ljubaznih osmijeha. Malo su im kiseli krajevi oko ruba usana, svukli se blago naniže k'o poslije muške dunje, opore ili svježe aronije, za one koji svježu dunju nikad nisu ukrali iz bašče, a aroniju vam je sigurno nana jela - što bi rekao moj drug. Oči od nazor smijanja i ono muke od tuđeg dobra stale u liniju umjesto očiju, tanju nego ćiza kokaina bogatih klošara. Svako guta svoju muku i šapatom komentariše prevrčući očima čim o...

  Sarajevske kafe definira inshallah, kao stanje neodređenost. "Sutra, inshallah.", "Bit će to dobro, inshallah.", "Hoćemo, inshallah." Futur je imenica muškog roda, sa sasvim jednostavnim komplikacijom koja dolazi iz konotacije neizvjesnosti. Hrani onaj sarajevski poriv za preživljavanjem opasnosti što nosimo iz rata. Svikli na višak adrenalina, ta to je prirodno stanje. Njegov normalan nivo je nedostatak kolanja životne energije. Transponovali smo opasnost u intenzitet. Opečemo se na mlaku temperaturu, bez ukusa, bez mirisa, bez boje. Preživljavati haose za nas znači osjećati se živim. Haosi nas ne umaraju, oni su egzistencijalna potreba. Preživjeti do smrti ipak je najviše umijeće. Zato razumijemo futur, trčanje pod salvom metaka i granata, s neizvjesnošću rezultata. Ispadne često neriješeno, pa igramo produžetke. Strah je mutirao u sreću uzrokovanu tenzijom, a ona ima svoje zakone trajanja i produžavanja. Futur u ovom gradu nije tek glagolsko vrijeme, ...