NIKAD VIŠE ISTO NIJE Odemo, ostavimo jedan život za sobom, ostavimo neke ljude. Vratimo se i ništa više isto nije. Sve je samo tren. I odjednom cijeli svijet se sruši dok čekamo. Šta čekamo? Da živimo ono što želimo? Da živimo kako želimo? Prekratko sve traje. Život najkraće. Prebrzo prođe. Toliko brzo da su djelići sekunde najluksuznija roba. A luksuz traćimo na one do kojih nam nije stalo. Na život koji ne ispunjava duše. I ne, nikad isto više nije, niti će biti. Nekih ljudi nema. A oni koji su još tu postojat će u drugom obliku. Nikad više ništa isto nije. Sekunde trče u nepovrat. Vrijeme nikoga ne čeka. Tahanyk
Postovi
TO LJUBAV GOVORI Noću kad sve se smiri srce ti glasno progovori. Trga ti njedra. Rastače utrobu. Olovna suza niz obraz ti klizi. Peče kožu poput vrele ukuhane agde. Kad se sretneš sam sa sobom razbiješ šareno ogledalo iluzije. Komadi stakla sijeku ti vene i tetive. Bol ti kičmu svija. Ječiš poput grane na olujnom vjetru. Za dušu ne postoji analgetik. Kad sve zašuti, tu bol što ćutiš, to ti ljubav govori. Tahanyk
VATRA LJUBAVI I VATRA PAKLA Sretni su koji ulaze u brakove i suživote iz ljubavi. A čak i tada život nameće puno odricanja. A kako li je tek onima koji brakovima i suživotom rješavaju razna životna pitanja? Odricanje i poslušnost bez podloge ljubavi tešku gorčinu stvara. Gorčinu koju svaki dan moraju gutati dok im utrobu razara. Teško je gledati u nekoga i kada ljubavi nestane. Tijelo polegnete kraj onih kojima vaše srce ne pripada, dok vam duša sanja one kojima pripadate. Šta je teže za pokloniti tijelo ili dušu? Koji pakao ste sami odabrali? Svaka čast onima koji znaju vrijednost svoje duše. Takvi odlaze čak i onda kad su bili s nekim iz ljubavi i kad je ljubavi nestalo. Takvi ne pristaju na manje od cjeline bivstvovanja. Ne prodaju dušu vragu za vraćanje dugova i kredita niti za sticanje materijalnih i društvenih statusa. Cijene ovaj život kao dar od Boga i ne troše ga uzalud. Jedan dan bez ljubavi je hiljadu godina usamljenosti. I ne postoji ništa u fizičkom svijetu š...
CILJ Jednom je ona svoju želju poslala univerzumu. Univerzum je definisao kao cilj. Jaka je to želja bila, dok je našla odgovor u univerzumu. Dobila je što je poželjela. Ali, njena želja nije bila jasno određena. Imala je nekih manjkavosti. Postala je svjesna nedostataka svoje želje. Shvatila je da se od mrvica ne živi, te nije više željela ni mrvice. Mrvice su za nejake ptice, a njena krila su željela pravi let u kojem će osjetiti zanos. Odbacila je mrvice nejakim pticama da ne skapaju od gladi. Na stajanje na grani je bila uvijek spremna, ali let koji vodi do dna je prezirala. Znala je da drugi put neće napraviti istu grešku. Rekla je univerzumu šta ne želi i jasno odredila šta želi. Zamolila je univerzum da je poštedi mrvica kojim se hrane nejake ptice. I strpljivo je čekala pravi odgovor. Jednog sunčanog dana univerzum je poslao odgovor baš onakav kakav je htjela. Njena krila su zaplovila nebom u zagrljaju vjetra. Odletjela je ka svom cilju ostvarajući svoju sv...
IGRA Igrali smo se kao djeca, trčali i skakali po granama, igrali se skrivača. Smijali smo se kradući komšijsko nedozrelo voće i padali smo u trnje i žaru, a ranjena koljena smo sapirali suzama. Neki od nas su bili spretniji, neki manje spretni. Rasli smo u igri. Igre su se mijenjale i razvijale naše vještine. Mnogo godina, nakon suza zbog ranjenih koljena i razdraganog dječijeg smijeha ušli smo u svijet odraslih. Iznenadismo se, i odrasli se igraju. Neki od nas su bili spretniji, neki manje spretni u tim igrama. I tada smo nastavili učiti lekcije. Nije svaka igra za svakoga. Za velike igre, morate biti vješti, veliki igrači. Igre su postajale opasne. Ne, nisu koljena više bila ranjena. Duše su nam padale u trnje i žaru. Duše mnogo sporije zarastaju. Na koljenima je rane prekrila nova, mlada koža. Rane na duši počeli su prekrivati debeli ožiljci koje ni svaka naredna igra nije mogla više posjeći. Za gubitničkim stolom ostali su mali igrači, mali ulozi. Nad malim gubicima ma...
NE BRINI Ne brini, mili moj. Sve će proći svakako. Ja već odavno ne obraćam pažnju na dosadne, umorne ljude. Proći će sve što imaš danas, kao što je prošlo i ono od jučer. Ne, ne vrijedi ni plakati ni kukati. Razbiješ poklon dat od Boga kao što djetetu iz nespretne ručice ispadne najdraža čaša. Oh, čaša se lako zamijeni. Ima mnogo čaša, ali onu jednu razbijenu, onu drugačiju, nikad više niko ne sastavi, nikad više tako vrijedan poklon od Boga. Ne brini, sve će proći, i ono vrijeme ljubavi i patnje, i vrijeme davanja i primanja. I da, radovat ćeš se još mnogo puta. Čuvat ćeš nove čaše, malo prečvrsto, dok se ne razbiju od stiska i isijeku ti ruke. Ne brini, mili moj. I bol će proći. Sve prođe. Svakako ništa nije naše osim trenutka. Sve ostalo su malene vještice nade koji ti plešu ispred nosa. Sve što misliš da imaš, te malene vještice koriste da te okuju tim strah od gubljenja. I nisi ni svjestan, a već si rob, rob nade, rob zadržavanja. Odavno nemam ni...
ŠIFRE ZA OTKLJUČAVANJE ISTINE Pričamo mi svaki dan. Ljudi k`o ljudi. Razmjenjuju misli pažljivo upakovane. Ljudi slušaju riječi izgovorene. Riječi najčešće isprazne. Nešto u meni je ili prokleto ili dobro. Riječi ne čujem. Čujem tišine. Sve ono što prolazi kroz tuđe misli pažljivo kontrolisano da ne bi bilo uobličeno u riječi. Tišine mi uvijek govore sve ono što je zabranjeno, filtrirano. Tišine su sirovi materijal pun boja i živosti. Tišine su zanimljive. Filteri tišina su smješteni negdje prije govora. Mučni su to filteri. Filteri stida, filteri društvene prihvatljivosti, filteri različitih kodeksa. Kad tišine prođu kroz filtere ne ostane ništa zanimljivo i malo šta istinito, samo neko "Dobro jutro!" ili neko "Dobro sam. Kako si ti?" Kad istinu provučeš kroz sito i rešeto na drugoj strani ostane prihvatljiva laž. A istine, ušuškane u tišine, žive svoje imaginarne živote, u tajnim odajama duše. Šifra za ulaz u istine, kroz vrata tišine se nalazi ispod kodova...
MUZIKA I SARADNJA Sjećam se nekada davno, još dok sam bila klinka, tetka me vodila da gledam različite izvedbe u pozorištima. Pamtim da je pozorište bilo puno, nije bilo praznog mjesta. Pamtim sjaj scene i sjaj publike. Danas su pozorišta poluprazna, a sve birtije su pune. Poneka predstava možda popuni sve kapacitete, ali koncert, opera i balet to ne uspijevaju. Ljudi su svikli na trećerazredne svirke slabo uštimanih instrumenata koje im rastrojavaju dušu. Sinoć je Sarajevska filharmonija imala orkestar u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Ulaznica je smiješne cijene čak i za našu lošu kupovnu moć. U kafani se hladno troše dvadeset puta veće sume, ali ljudi nisu spremni dati tako malo novca i dva sata svog vremena da oplemene svoje duše. Nakon raznih krikova, škripanja, neartikulisanih zvukova kojima smo svaki dan izloženi muzika Sarajevske filharmonije je kao pegla za dušu. Poravna sve one neravnine kojima nas je život pogužvao. Danas ljudi ne razumiju šta znači riječ "saradn...