Osjecam, dakle postojim

MISAO, PERO, ČITALAC  Pero krene po papiru, nesigurno. Drhti mu hod, kao i misao piščeva što se probija kroz gomilu ćelija. Linija se, sa svakim novom riječi koja se prelijeva preko ruba pera, sve jače utiskuje u papir. Misao hvata mah niz sinodu kreacije i sjećanja, vaja ćeliju i slijeće niz tobogan u onu malu sigurnu luku u kojoj će vječno ostati zapisan njen trag. Moždane amplitude varniče dok usijecaju svoj put. Papir se uvija pod pritiskom misli. Trag tinte prodire u tuđi um.  Misao se porodila, napokon, iz skučenih tmina moždane materice. Oslobođena tintom na stranicama knjiga pleše svoj zavodljivi ples u umu čitaoca. Razmješta mu sjećanja, i mijenja im ton, bol, ukus i boju. Kod jednog jedno, kod drugog drugo.  Svaka knjiga je napisana onoliko puta koliko bude pročitana ona porođena piščeva misao. Tahanyk

VEGETACIJA EGA  Ne znam je li zbog pločica, u zemljanom tonu, što ne skaču kao bijesni skakavci po mozgu. Možda je i zbog odraza u ogledalu što pokazuje konture mesa.  A na tom mjestu gdje je i car dovoljan sam sebi, tu gdje se vidimo jedino u odrazu vlastitog oka, tu sleti misao. Nekad je hladna, nekad topla. Tu prestaje vegetacija ega, pa duša odahne njime neopterećena. I misao se zakoluta iz nekog nerva na vrh jezika koji nijemo obavlja intrapersonalnu konferenciju svih naših ja. Zaključak ima okus kaladonta, osvježavajući i nejestiv. Najčešće zbornik radova sa intrapersonalnih konferencija nije upotrebljiv s druge strane vrata, gdje svijet vještački đubri njive ega. S unutrašnje strane svi smo zaustavljena vegetacija ega, samo ljudski čovjek koji nekad pod tušem i zapjeva čak i kad pjevati ne zna. Tahanyk

BOSANSKI LONAC Žena mora biti kao bosanski lonac, a ne dosadna špageta. Špageta poprima okus bilo kakvog safta što se izlije po njoj, sama po sebi iznimno dosadna.  Prava žena je ljuto zrno bibera iz lonca što zagolica nepce i iskišeš ga. I onaj žestok miris lovora. I mora biti rahla poput skuhanog krompira. I moraš se s njom boriti kao sa zalogajem junetine što se otima. Mora biti dijapazon boja poput dinstanog povrća. I vruća toliko da pušeš u vrhove prstiju. I sočna za umočiti u slast zalogaj hljeba. Svaki njen zalogaj je nova vrsta ukusa koja ispunjava. Nenadan, čudan, drugačiji. Budi osjete, stimulira nerve do pucanja, raduje dušu do smiraja.  Bosanski lonac spremaju samo vrhunski majstori svog zanata, dok dosadne špagete može bariti i nevješt kuhar s odsustvom maštanja. Da, žena mora biti kao bosanski lonac, sa svim nijansama ljutine, žestine, miline i vreline. Prava žena nije dosadna, čak ni samoj sebi.  Tahanyk