HODŽINICA KOJA JE SRUŠILA DŽAMIJU

HODŽINICA KOJA JE SRUŠILA DŽAMIJU

U bosanskim brdima i strastveno zelenim šumama, pomalo surovim i istovremeno bogatim, ugnijezdilo se jedno bošnjačko selo. Kao i u svim bošnjačkim selima i u ovom je bila džamija, mjesto koje okuplja duše vjernika na jednom mjestu s istim ciljem. Mjesto u kojem se duša sjeća i veže za njenog Gospodara.

Džamija je stajala tu, na istom mjestu odvajkada. Vjernice i vjernici su dolazili i obavljali namaz. U kišne dane po njima su su prvo kapale, a vremenom se i slijevala kišne kapi, neočekivano, trzajući ih iz prisustva u namazu. Zidovi su se runili i zaprljavali odjeću. Zimi je bivalo toliko hladno da vjernici nisu imali kad zadrhtati od straha, već su se tresli od zime. Pod je propadao pod njihovim nogama, koljenima i čelima. Uz sve teškoće oni su ipak dolazili u džamiju, jer to je bilo mjesto gdje su duše kliktale od sreće. Uslovi za okupljanje vjernika i vjernica su postajali sve lošiji, i donosili ometanja koja nisu više mogli smetnuti s uma, donosili su želju za vezom sa Gospodarom i tugu zbog uslova koji su ih ometali i postajali sve nepodnošljiviji. Radost namaza je bila ometena tugom, velikom tugom. 

U svakoj džamiji ima hodža. Hodža ove naše dzamije iz priče je bio dobar insan, sav od ihsana, blage naravi i riječi. Popravljao je on koliko je mogao, znao i umio. Siromašno selo, znao je dobri hodža, nije imalo mogućnosti da pravi novu džamiju ili da se urade zahtjevnije prepravke. Gledala je hodžinica njegove svezane ruke, nemoćne da same urade, nemoćne da opterete džemat. Slušala je njegove dove Gospodaru svjetova u kojima je vapio za pomoć. Ali pomoć nije dolazila. Jedne prilike reče hodža svojoj hanumi: 

- Hodžinice moja, sva rješenja su kod Gospodara i on pomaže svoje dobre robove, ali tek onda kad oni dadnu sve o sebe. Ja sam uradio sve što mogu u ovoj situaciji. Ruke su mi vezane i ne mogu više ništa.

- Jesi li ti hodža, siguran da je to tako?

- Jesam vala. Ja ništa više od dove ne mogu uraditi i to i radim. - othuknu on s onim dubokim h iz stomaka u kojem se skupila sva tegoba dobrog insana.

Sutradan hodža ode komšiji na njivu pomoći da obradi. Sunce se primicalo svom zenitu i on pođe ka džamiji na podne namaz. Kad priđe džamiji zalediše mu se oči od užasa, dah osta paralizovan u sred grla, spusti ruke niza se predajući Gospodaru svoje posljednje nade. Njegova hodžinica, vrijedna i poštena žena, iskrena i istina ljute naravi, svojim rukama ruši cijeli prednji zid džamije, koji je istina stajao ukrivo, rušio se po džematlijama, ali je ipak bio zid. Sjede hodža i zaplaka gorko. Hodžinici se srce cijepalo, suze su lile vrele kao oganj niz njeno lice, ali je i dalje rušila svaku oronulu ciglu, svaku istruhlu gredu. Rušila i plakala, dok je tuga zbog džamije i zbog hodžinog stanja cijepala njenu dušu.

Vjernici i vjernice dođoše na namaz, ali džamije ne bi. Sklonište, njihovo sklonište, je bila ruševina u koju se više nisu mogli sakriti od vjetrometine dunjaluka. Usta de hodža, stade pred narod i zanijeti namaz. Narod se posafa pred džamijskim ruševinama i pođoše klanjati, veza s Gospodare je nastavljena, u drugačijem prostoru. U zadnjem safu, i hodžinica je klanjala, a suze nisu prestajala teći niz njene obraze.

Dođoše kući, a hodža reče:

- Šta ono uradi, moja hodžinice? Šta ću sad?

- Moj hodža, Gospodar šalje svoju pomoć tek kad insan uradi sve što je do njega. Hodža još je jedino nisi srušio, pa sam ja to učinila.

- I šta ćemo sad?

- Sad će Gospodar da da rješenje, mi ćemo klanjati.

- Gdje, moja hodžinice, gdje kad je prejako sunce i kad ujeda zima?

- Klanjat ćemo Mu se kako najbolje znamo, vani na vjetrometini, u kućama, u srcima. Okupljat ćemo se kako najbolje umijemo, dok ne dođe rješenje.

- Jest, vala, hodžinice, On daje rješenje kad On hoće, a ne onda kad mi želimo.

- Nek bude kako je najveći hajr.

I vrijeme je prolazilo, teško, mučno i dugo. Okupljao se narod kako je umio i znao i čuvao vezu duše sa Gospodarom. A Gospodar je onaj koji ima ključeve, koji promijeni uslove i stanje svega šta On hoće. I Gospodar je promijenio okolnosti ovog dobrog naroda. 

Nakon vremena koje je samo Gospodaru poznato, na istom tom mjestu, hodža i hodžinica su klanjali namaz, u džamiji, velikoj, novoj i komotnijoj od one prijašnje, u džamiji u kojoj su vjernici i vjernice nesmetano obavljali namaz i uživali u radosti. Takve lijepe džamije i njene komocije ne bi se postidjela nijedna metrokasaba, već bi sa oduševljenjem ukrasila svoj trg i s ponosom je pokazivala narodu, slučajnim putnicima i namjernicima. Tako je, eto, jedna hodžinica srušila džamiju. Ponekad je rušenje jedini put za stvaranje. 

Tahanyk