ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Od samog rođenja ljudsko biće pripada nekoj društvenoj grupi i kroz cijeli svoj život je pripadnik neke od manjih ili većih grupa (nacije, države, porodice, školske grupe, radne grupe itd.) Potreba za pripadanjem potiče iz dva različita izvora, iz izvora zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i izvora zadovoljavanja socijalnih potreba. Recimo dijete ide u školu i pripada toj društvenoj grupi u svrhu obrazovanja koje će mu obezbjeđivati finansijska sredstva za život, ali isto tako to su grupe u kojima može ostvariti afirmaciju. Ukoliko grupa ne dozvoljava djetetu afirmaciju, ono će otići u drugu krajnost, imati neprihvatljiva ponašanja da bi skrenulo pažnju na sebe i tako društvo samo odgoji delikvente, jer nije obezbijedilo afirmaciju u nekom pogledu za to dijete.

Društvo ima neke norme i pravila od kojih dio je napisan na papiru u vidu zakona i podzakonskih akata i druga pravila koja spadaju u običajne norme. Kritički um se osvrće i preispituje nametnute norme, promišlja i analizira i sam donosi svoje zaključke. Recimo učite djecu da nije uredu oduzeti tudji život ili narušavati bilo čiji tjelesni i psihički integritet, jer se to kosi sa zakonom, a i zdravim razumom. Usput ga uglavnoom svojim primjerom naučite da ukoliko nema danas novaca da kupi čokoladu da bi otišlo kod druga ili drugarice treba da ostane samo u kući (običajne norme). I tako dijete ne htijući nauči da je dostojno druženja samo ukoliko ima novaca. Kritički um ne pristaje na to, krši pravila koja se kose sa zdravom pameću. Posjeti druga „praznih ruku“. Poneki drug misli da je to uredu, dok većina ostalih to smatra neodgojem. Onda se takva individua osjeća pomalo usamljeno, pa čak i malo više. Osjeća se da nigdje ne pripada. Čovjek svjestan sebe kao individue i kao društvenog bića neće posustati. Kritičko razmišljanje će ga dovesti do zaključka da drug koji je to smatrao neodgojem zapravo nikad nije ni cijenio vrijeme koje je provodio u druženju, razgovore i osjećaj zajedništva, već nešto što je mnogo trivijalnije, materijalnu formu druženja.  I svjesni će shvatiti da takvo društvo nije dobro za njega. Kroz neko vrijeme će naći slične sebi i neće se morati adaptirati u okvire koje je njegova duša prevazišla. Također, svjesni će razumjeti da je život stalna promjena i da i onaj nesvjesni  može nakon određenih iskustava postati svjestan i okrenuti se stvarnim vrijednostima.

Čovjek kao socijalno biće ima potrebu pripadanja određenoj grupi, ali ne po svaku cijenu. Ne po cijenu zarobljavanja njegove duše i zdravog razuma. Svjesni bira koja je to grupa koja mu dozvoljava rast, odlazi iz grupe koja mu okove stavlja oko gležnjeva. Odlasci su u početku teški zbog straha od gubitka nečeg poznatog. Novo iskustvo vas nauči da nepoznato ne mora biti nužno loše, samo je drugačije, a najčešće i bolje od onog što ste ostavili iza sebe.

Zašto pristajemo na manje od onog što zaslužujemo? Je li strah od promjene ima zaista svoje uporište u stvarnosti ili su to nametnuti kalupi? Mijenjate li se svaki dan i koliko ste svjesni toga? Šta možete odabrati u životu i zašto to ne radite? Zašto vam je lakše reći DA nego NE? Ukoliko nekome kažete NE da li je to neodgoj ili briga o samom sebi?Ukoliko stalno govorite DA, je li ono što dajete vrijedno određene društvene grupe ili se nalazite u pogrešnoj? Jeste li vi onaj svjesni?