BLATNI MONOLOG

BLATNI MONOLOG Otužna kapljica klizi mi niz rub cipele. Po đonu opet blato. Hoću l' ikad proći ovim gradom i ostati čistog đona? Ma ne, ne vjerujem! U ovom gradu su nestale čiste ulice. A tek ljudi, hmm. Stalno slušam čime sam ja ovo zaslužio, a ja šutim, šta ću. Prebirem po svojoj prošlosti kao što je nana nekad zrna riže prebirala. I mnogo je tu oštećenog zrna. Kažu mi dobar sam čovjek, a ja se crvenim i ispod ove kože. Ima li uopće tako dobrih ljudi? Ne žalim se na sve što me stiglo. I trebalo je. Zarađeno je i dobro je kad se može platiti ovdje. Na komforu sam slabo šta naučio. Nevremena su mi bila najbolji učitelj, trajan. Slušam one ljude danas, i ne vide da im trač ne silazi sa jezika, i ja sjedim. Šutim. Grijeh je i ona moja šutnja i ono moje sjedenje. Eto, mogao sam, nije da nisam, ustati od stola, mogao sam. Jok, mrsko čovjeku. Šta ti je insan! Hem mu mrsko. hem da se ne zamjeri. Lakše se zamjeriti sebi i griješiti od sebe, pa sutra kukaj majčin sine, čime si z...