BLATNI MONOLOG
BLATNI MONOLOG
Otužna kapljica klizi mi niz rub cipele. Po đonu opet blato. Hoću l' ikad proći ovim gradom i ostati čistog đona? Ma ne, ne vjerujem! U ovom gradu su nestale čiste ulice.
A tek ljudi, hmm. Stalno slušam čime sam ja ovo zaslužio, a ja šutim, šta ću. Prebirem po svojoj prošlosti kao što je nana nekad zrna riže prebirala. I mnogo je tu oštećenog zrna. Kažu mi dobar sam čovjek, a ja se crvenim i ispod ove kože. Ima li uopće tako dobrih ljudi? Ne žalim se na sve što me stiglo. I trebalo je. Zarađeno je i dobro je kad se može platiti ovdje. Na komforu sam slabo šta naučio. Nevremena su mi bila najbolji učitelj, trajan. Slušam one ljude danas, i ne vide da im trač ne silazi sa jezika, i ja sjedim. Šutim. Grijeh je i ona moja šutnja i ono moje sjedenje. Eto, mogao sam, nije da nisam, ustati od stola, mogao sam. Jok, mrsko čovjeku. Šta ti je insan! Hem mu mrsko. hem da se ne zamjeri. Lakše se zamjeriti sebi i griješiti od sebe, pa sutra kukaj majčin sine, čime si zaradio. Zaradio si sjedenjem i šutnjom. Eto čime. Gdje mi je pamet bila? Na ispaši valjda, uvijek se negdje glupostima bavi kad ne treba. A ovi đonovi k'o da su magnet za blato. Ne znam gdje ga skupiše ovoliko.
Oprat će insan đon, al' šta će s obrazom. Nema te vode ni sapuna koji može saprati ovo naše licemjerje potvrđeno govorom, a i šutnjom. Da, i moje licemjerje i tvoje i naše i vaše. Možda ovaj grad i operu od blata, al' obraze nam neće. Ustvari, baš su mi čiste cipele, kakvi su nam obrazi.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar