Osjecam, dakle postojim

 Sakrile su mi te životne magle. Prekrili su te oblaci vremena. Vučeš svoje niti kroz sarajevski smog u mrvama nadahnuća. A ja te tražim tamo iza sedam koprena od smoga. Tamo iza sedam oblaka sivih kao i ovaj grad. Tražim te u svom Negdjelandu da makar mahneš izdaleka za jednog propalog prozaistu što mu je riba nadahnuća pobjegla u olujna nevremena. Pusti zraku kroz guste čestice zraka što dave pluća. Za ovog propalog prozaistu od kojeg riječi bježe uokvirene u kutije prihvatljivog. Pogledaj me mjeseče, kao nekad kad smo skladali čuda čak i onda kad je boljelo. Vrati mi moju abecedu koju ukivam kao eksere po nebu. Ostavi trag muzama da me pronađu. Ovaj grad još jedino pohode virusi koji se cere dok lisicama stežu zglobove. Mjeseče, daj  propalom prozaisti zlatne ključeve sehara riječi u čudnom redoslijedu ovog besmisla.  Tahanyk

  Neko bi skoknuo do Rima i bacio novčić za sreću u fontanu Trevi. Možda bi na decembarskom škrtom suncu jednu kaficu srknuo, za predah duši.  A ja bih tamo kraj Bosfora, da mi vjetar kose mrsi. I razbacila bih sohbet sa jatom galebova. Lijenim pokretom ruke bih pozvala nasmijanog konobara da mi donese onu šoljicu gorkog čaja. Oči bih veselila živošću boja. Nosnice razdragala opijajućim začinima. I vjerovatno kupila nekoliko sitnica koje mi ne trebaju, samo za hatar šarmantnih brkova na licu trgovca. Sačekala bih da noć izađe iz dana i kandilji obasjaju kaldrme. Gledala bih zrak što se njiše ponad Bosfora u tom užurbanom gradu gdje se duša odmara.  Nakon svih verzija zatvora, hajdemo makar u mislima, hajdemo tamo negdje, tamo gdje je našoj duši laganica.  Tahanyk

Mili moj, univerzum je čista poetika. Savršeno određen svaki zarez, svaka nijansa boje za koju nedostaje naziva, savršena geometrija. I naša misao spuštena s usana u zrak se materijalizuje i ponekad nespretno uklapa u pejzaž univerzuma. A sve teži savršenosti, pa joj vibracija ošlajfa oštre rubove. Ne reci da ne znaš, lijepi, kad te šmirgl papir zaboli prije lakiranja. A ja ću ti biti agda, sočna i ljepljiva, što razljeva svoje čudne misli po geometriji univerzuma. Lijepi moj, ljepota je da se konzumira, bez narušavanja reda. Agda natapa svaki djelić vezenog pejzaža i lagano se ulijeva u pore. Uživaj u toku ukusa, ne kvareći estetske note. Estetika nije statika. Ja sam ti, mili moj, promjenjiva estetika, nekad gušća nekad lagahnija verzija slatkoće. Samo ne narušavaj estetiku univerzuma, jer šlajfanja znaju mnogo da bole. Tahanyk