Osjecam, dakle postojim

Ponekad bih pisala, eto tek tako, kao da nedostaje riječi u svekolikim knjigama. Ponekad mi ruke drhte dok tipkaju slova iscjepkana poput misli novog doba. Ponekad mi u glavi svira staccato u svom kontinuitetu zapinjanja, kao i ovaj život što nemilosrdno teče ka ušću u okean ljubavi, poderan oštrim kamenjem i zamućen svojim dnom. Ali teče u svom kontinuumu do dubine da se u njoj izbistri. Ponekad bih pisala ćoškaste rečenice što deru haljine od tila. Ponekad bih pisala dozirane rijeke meda i mlijeka da ne zapinju slatkoćom u grlu. Ponekad bih pisala tupe bolove što vrpolje spavača na neudobnom ležaju. Ponekad bih pisala graktanje crnih vrana. A nekad bi to bila pjesma divljeg cvijeća prostrtog po poljima. Ponekad bih pisala sve šarene laže koje su mi donijeli na poklon. Ponekad bih pisala smijeh što se zrcali u posudi duše. Ponekad bih pisala slane kapljice na rubu oka. Ponekad bih pisala samo mašnice od slatke ljepljive trake koja teče u venama. Pisala bih eto, tek tako, amplitude što...

Vuče se januar k'o prebijen pas. Onaj preživjeli iz nesreće uma svjetskih razmjera. Snježni ogrtač mu oderan visi sa skuta, dok komadi mokre zemlje stenju pod teretom mističnih virusa. Nevještom rukom prišiva zakrpe od magle ponad ruba. Praznina se razvukla po cestama kao kišna glista. Vozila narušavaju nemir zatišja ko žabe kreketuše iz učmalih bara. Iza zidova duše izmorene još uvijek cijede preživljavanja.  Koliko praznina čovjek može da podnese? Koliko čekanja pred vratima zatišja može da prođe ljudskim venama? Da li će ikad više januar kupiti novi ogrtač od snijega i osloboditi čovjeka uhvaćenog u mrežu binarnog ribara? Ili će nam sjećanja prekriti magličasti oblaci sa zakrpa njegovih skuta? Da li će jednog dana obrisati i naše crteže življenja utkane u maglene koprene?  Hoće li obrisati nas desnim klikom miša?  Tahanyk