Osjecam, dakle postojim

  Svratiš li ponekad na stanice čekanja, gdje riječi, neupotrebljene, sjede na klupama sa pokojom srebrnom niti više u kosi? Svratiš li ponekad na perone sudbine koja nešto uvijek odnosi? Svratiš li ponekad na duge klupe što čuvaju riječi kao čokoladice za prvu pomoć kad šećer u krvi padne? Svratiš li ponekad u ona zabranjena lutanja za sve nas kao normalne? Mirišu li tebi snjegovi i kiše na življenje? Padne li ti oko na neka slova što po digitalnoj vasioni kruže? Nađeš li u tim slovima sebe da još uvijek dišeš? Svratiš li ponekad u snove u kojima ne smiješ da budeš? Svratiš li ponekad u sehare skrivene u podrumu duše? Svratiš li... ponekad... tamo... gdje poljane leže puste?  Tahanyk

Misli se vuku po čaršafima u blijedim noćima. I zrak je samo tišina obojena htijenjima što putuju do zubatog februarskog osvita. Znaš, one vrane grakću još uvijek na granama i remete bučne tišine budnih duša. A sretni, oni sanjaju davna proljeća. Hej ti, putuješ li u snovima iznad ovih golih grana što se lelujaju na minusima? Pohodiš li ona mjesta sanja posuta osmjesima? Ili te tuku vjetrovi utvara? Ili je kiša odlučila da zauvijek rominja po naličju tvog pogleda? Ili možda u svojim sanjama sjediš na obali mora dok ti kose šaraju srebrne misli? Vrijeme donese da nikad više ona neće biti ona stara, a nikad ni nova. A nećeš ni ti. Možda samo u snovima na onoj klupi iznad koje oblaci slikaju čežnje. Nekima su mrtvi najviše živi. Nekima se vrijeme zaledilo na pola. Na pola riječi što je zapela u grlu. Na pola slova tupog bola koji je podsjeća da još je među živim.  Tahanyk

Dišeš li? U zemlji satkanoj od iskričavih laži. Dišeš li, mili moj, pod koprenom što nosi moje ime? Dišeš li, lijepi, nasukan na oštre vrhove planina tvorenih od tvojih riječi? Oh da, ni filozofija nema odgovor na to šta je istina, a šta su laži, jer to ne spada u domen nauke, već u umjetničko, ono iskonsko što čovjek urušava samome sebi.  Pitam je: Znaš li da li na ovom svijetu ima neprevarenih? Rekla je: Takve ne poznajem, a znam tri kategorije. Upitah: Koje? Rekla je: Znam one koji čekaju da budu prevareni i znam one koji još uvijek nisu saznali da su prevareni. Brojim i samo dvije: A koja je treća? Nasmiješi joj se rub oka: Ah to su oni rijetki, koji slijepi ne tumaraju svijetom! Imale smo još nekih razgovora, za nekog uvrnutog priručnika "Kako život preživjeti?" Gdje hardware svojom prazninom taštine preuzima software duše. A ja se, mili moj, pitam i sada, dišeš li mirno dok ti um i srce prolaze tebi dobro znane puteve izdaje i prevare? Žuljaju li te mehki jastuci od fin...