MRTVI KOJI SU NAJVIŠE ŽIVI



Misli se vuku po čaršafima u blijedim noćima. I zrak je samo tišina obojena htijenjima što putuju do zubatog februarskog osvita. Znaš, one vrane grakću još uvijek na granama i remete bučne tišine budnih duša. A sretni, oni sanjaju davna proljeća.
Hej ti, putuješ li u snovima iznad ovih golih grana što se lelujaju na minusima? Pohodiš li ona mjesta sanja posuta osmjesima? Ili te tuku vjetrovi utvara? Ili je kiša odlučila da zauvijek rominja po naličju tvog pogleda? Ili možda u svojim sanjama sjediš na obali mora dok ti kose šaraju srebrne misli?
Vrijeme donese da nikad više ona neće biti ona stara, a nikad ni nova. A nećeš ni ti. Možda samo u snovima na onoj klupi iznad koje oblaci slikaju čežnje. Nekima su mrtvi najviše živi. Nekima se vrijeme zaledilo na pola. Na pola riječi što je zapela u grlu. Na pola slova tupog bola koji je podsjeća da još je među živim. 
Tahanyk


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna