Osjecam, dakle postojim

Voliš li i danas kao nekad dok su se ruke stidljivo stiskale u mraku? Voliš li i danas kao u kišna popodneva kad su sjene plesale na plafonu ples bez koreografije? Voliš li miris vjetra? Voliš li vodu što previja rane sarajevskog asfalta nastale od granata? Voliš li ulična svjetla ovog grada što liče na potrošena zubala? Voliš li smijeh i suze, šapat i tutanj emocija što kičmu savija? Voliš li plodne doline i zelene vrhove u kojima stećak spava? Ili su ti draže pustare duše i okoliša? Voliš li... Znam, voliš. Kažu zaboravi! Znam, ne možeš. Ne vole oči jer ljubav bi prestala sa sljepoćom. Ne vole riječi, jer sa novom stranicom ljubav bi prestala. Ne vole postupci, jer čovjek uvijek pogriješi. Ne voli mozak, jer mozak zaboravlja. Ne voli srce, jer ono prestane da kuca. Ne voli tijelo, jer ono propada. Uvijek i jedino voli samo duša. Tahanyk

Smiraj nas prekriva kao noć što natkrili dan, da potone u san. Brze smo mjesece preturili preko glava trgajući ono jedino što i u ovom vremenu zahtjeva odušak polahkosti, dušu. Kako smo trčali samo stižući razbacano cvijeće po livadama, berući gorki pelin i mirisne đulbešećerke. Od žurbe sakupljali smo sve u istu korpu. Na kraju dana pili smo zbrku trava nemajući vremena razlučiti jednu od druge. Kusali smo oporost i slatko ću, sreću i tugu, blizine i nedostajanja, sve u istom gutljaju. Zbrkane trave su zbrkale želudac. Ptice su klepetale svojim krilima po autocestama i po uskim prolazima u našim umovima. Jednom u godini dana imamo ovaj neobični mjesec smiraja. Mjesec u kojem ništa se ne zaustavlja a svejedno miruje. Miruje dovoljno dugo da gorku travu razlučiš od mirisne ruže. Miruje tamam toliko da znaš kojim gutljajem hraniš svoj stomak i um. Miruje u kretanju čovjeka oko svoje biti. Miruje u krugovima koji se svaki dan sužavaju prema svom središtu. Miruje toliko da sanira načinjen ...

  Ići ću. Uvijek. I mogu da zabrane kilometre ceste. I mogu da zabrane milje neba. Ja ću opet ići, u svojim svjetovima. Putovat ću na čarobnom ćilimu želje i mašte. Znaš male su to razlike, sve dok možeš da stvarno osjećaš. Sunčeve zrake sijeku zrak ili su to pak noćna svjetla aerodroma. Šušti lišće uskomešano vjetrom, ma neee to je žamor glasova. Trčim do prvog panja, sjedam u autobus. Miriše borovina. Grliš me rukama smrznutim od čekanja u mrazu prvog proljeća. Vjetar mi mrsi kosu, a ne to su tvoji prsti. Plačem. Putnici ne plaču, to je samo koja kišna kap iscijeđena iz oblaka. Vidiš, ići ću i uvijek idem u neka svoja svitanja. Tamo gdje realnost ranjava, mašta slika polja makova. Tahanyk