Tvoja ledena kap



Lijepa moja,
Skupljam čestice tišine u ovoj životnoj buci koja huči kao vodopadi. U mojim tišinama su tvoje kose, tvoji obrazi, tvoji osmijesi. Česticama tišine dodam mehke boje jeseni. U njima su moji poljupci tebi, moje misli o tebi, o nama, moja maštanja na postelje od lišća na koje te nikad odveo nisam. Ušuškam se ledeni pokrivač decembarske noći. Dodam kapi kiše što kao sitni ekseri se zabijaju u koži. To sam ja, sve ono što nikad tebi nisam želio biti. Ja, onaj ja, kojeg si voljela mirisom behara. Onaj ja koji je zaledio nježne cvjetove što su pupali u plodove sočnog voća. Onaj ja, koji sam uništio ljepotu koja smo mogli biti.
Gledam tvoje fotografije, koje su moje ruke mogle uslikati dok se meni smješiš u objektiv. Sretna si kraj onoga koji je znao čuvati mirise tvog behara. Tvoj osmijeh, lažem sebe, jer tako se lakše živi, zauvijek će pripadati meni. Lažem sebe, jer moram preživjeti do kraja ovog svog života u kojem sam za tebe odavno mezar stranca kojem ni ruke na dovu ne digneš. Moram preživjeti, jer možda ćemo se tamo sresti.
Mir neka je nad tobom i nek ti stope obasipaju ružama kad nisam znao ja. 
Tvoja ledena kap. 
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna