Osjecam, dakle postojim

Reasmblirana stvarnost koje nema je sa Picassom postala umjetnost. Izdjeljene komadiće slike sklapamo u mozaike besmisla. Rastačemo smislove do tačke nepostojanja, i wc šolju imenujemo glavom bika.  Imena su nekad tvorila mentalne slike sa poklapanjem smisla. Reasmeblirali smo ih u samonegirajuća značenja nevjenčanih supružnika i rekreatvnih narkomana. Ogoljene živote nazivamo privatnost u kojim više ništa privatno nema. Stvarnost ubijamo produkcijom laži. Lažno pojavno je reprezentabilna praznina. U napadu originalnosti reproduciramo istost. Tolerancija na nesavršenost je nulta. Smislu smo oduzeli smislenost. Neujednačen lanac od tratinčica je postao čudo. Reasemblirana ljepota različitosti. Skandalozno se inati istosti. Volim čuda. Nose okus nepredvidivosti. Tahanyk

Kucali smo tišine od slova i brisanja. Prsti su nekad bježali po tastaturi. Krčili put kroz šume misli.  Kucali smo kao davljenici od daha do daha. Kucali smo sa prikladnom izlaznom strategijom prećutnog društvenog koda. Digitalni papir nema ožiljke od brisanja. A da se kaže, tako da izgleda da se reklo ništa. Kucali smo višestruka čitanja. Svaki zarez i tačka su poentirani na pravoj dionici. Imena pjesnika pažljivo su birana. Naslovi djela nisu plod slučajnosti. Sadržaj se vrpolji na granici.  Paradoks urezan u kod instant poruke sa odgodom. Kafa s nogu što se melje u ručnom mlinu. Živjeli smo kako smo i kucali. Onako s nogu na odgodu. Tahanyk

Znam jednu ženu, a nikad se upoznale nismo. Gledala sam je kako otresa krv, blato i prašinu. Gledala sam je kako prkosi buri. Vidjela sam je ranjenu, ali nikad slomljenu. Znam jednu ženu, koju su ljekari spasili, ali je nisu izliječili. Grobari su je zakopali,  a ona je trčala po pijesku. Slomili su joj olovku, a ona je pisala morskom pjenom. Bacali su je i lomili a ona je očijukala sa vjetrom. Znam jednu ženu sa hroničnom dijagnozom "uprkos svima". Ni travari ni apotekari nisu je izliječili. Lijek joj bijaše pero od trauma. Klizilo je glatko po trnovitom kamenjaru kao rijeka u more zaljubljena. Tahanyk

Zaogrnuti bijelim fosforom, vrišteći spavaju njihovi budni košmari. Iz kojih se ne bude. A nas će da bude. Oblače im ćefine, plastične, ni smrt više ništa prirodno nema u sebi, pa ni pamuka. Bebe poredane u plastične kese radosno trče po poljima  masovnih grobnica. Dođe vakat kad živi mrtvom zavidi što ne gleda ovaj mrtvi svijet truleži ljudskog dotojanstva. Crvi izjedaju živa trupla u velikim foteljama. Vrištaće dječiji nedosaljani snovi u našim glavama. Zaglušujuća tišina dječijeg stradanja će hodati za nama k'o živa utvara.  A nas će da bude onako kako nikad nije trebalo nijednog čovjeka da bude.