Osjecam, dakle postojim

Neki ljudi su kao egipatski hijeroglifi. Trag u kamenu što odolijeva vremenu, a i nevremenu. A neki ljudi su kao offshore kompanije. Sad ih ima sad ih nema, poput slova na pijesku koja prvi povjetarac obriše. Napisani pa obrisani i sa liste poreskih obveznika. Nešto poput prelaznog računa na kojem se ništa ne zadržava. Traju koliko i pamćenje ribice. I bebi treba duže da ogladni. Fiktivno postoje, ponekad se doima čak realno, na nekom letimičnom papiru. Fiktivno postoje, a nigdje ih nema.  I životi im takvi, duhovi u prolazu. Offshore ljudi majstori iluzije mašu maglenim koprenama pred očima slijepe publike. Ni na kome trag ne ostavljaju, čak ni na onima koje se očekuje da vole. Vidiš na ovom svijetu ništa se ne podrazumijeva, ništa osim nade koja bi danas nosila titulu ekspert za samolaganje. Tahanyk

Govorila sam. Zvuk se gubio u uzdasima vjetra. Glasnice su prestale vibrirati. Riječ je nestala, a sjećanje varljivo je. Pisala sam pisma, za budne snove. Perom iz kojeg se porađa tinta i cijedi nekontorolisano po nevinom papiru. U čudno raspoređenim riječima mirisao je Eden. Čekao si vintage pismo, nad kojim sam vagala svaku riječ, svaki zarez, i onu zaboravljenu dvotačku iza koje se zatvara zagrada. U mrlji tinte bi ostao trag pera koje je otkazalo poslušnost umu. Čekao si da ti ga donese cijela mreža nepoznatih lica, računara, pečata, markica, auta, puteva i ljudi. Da ti donese mene u tom pismu što se porađalo u čudnim noćima. Neposlana pošta ne stiže.  Sljedeće sam tipkala bez mrlja, čisto i hladno u justified društvenim marginama. Počiva u folderu Nedovršene verzije. U justified marginama je tijesno, ne znam kako bih poslala sebe.  Nisam mogla postati pohranjena u fluidnost interneta. Kojim medijem se šalje ovaj format mene za pohranu u likvor tvoje kičmene moždine...