ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE Od samog rođenja ljudsko biće pripada nekoj društvenoj grupi i kroz cijeli svoj život je pripadnik neke od manjih ili većih grupa (nacije, države, porodice, školske grupe, radne grupe itd.) Potreba za pripadanjem potiče iz dva različita izvora, iz izvora zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i izvora zadovoljavanja socijalnih potreba. Recimo dijete ide u školu i pripada toj društvenoj grupi u svrhu obrazovanja koje će mu obezbjeđivati finansijska sredstva za život, ali isto tako to su grupe u kojima može ostvariti afirmaciju. Ukoliko grupa ne dozvoljava djetetu afirmaciju, ono će otići u drugu krajnost, imati neprihvatljiva ponašanja da bi skrenulo pažnju na sebe i tako društvo samo odgoji delikvente, jer nije obezbijedilo afirmaciju u nekom pogledu za to dijete. Društvo ima neke norme i pravila od kojih dio je napisan na papiru u vidu zakona i podzakonskih akata i druga pravila koja spadaju u običajne norme. Kritički um se osvrće i preispituje ...
Molim da ne čitaju tinejdžeri svih dobnih skupina. Nikad više konekcija kolegijalnih profesionalnih, saradničkih, prijateljskih i ljubavnih. Granice su razmazane kao pekmez po dnu tanjira. Tako ne znamo ni kad smo prijatelji, ni kad smo ljubavnici. Ghosting, breadcrumbing i blocking su dostupni izbori za nesposobnost (samo)suočavanja. Status veze, najprecizniji je komplikovano. U prijevodu znači: Samo što nisam, al ne znam da li sam! I ratove i ljubav online vodimo. Performans u digitalnoj drami likvidnih činova. Od ljubavnih igara, prioritet ima svetost javnog profila i šifre na telefonima. Vruće riječi ispadaju iz AI-ja. Ko će fakat čitati Ćatića ili Jesenjina! Prsti strastveno miluju tastature. Razmjenjujemo piksele k'o hormone. Razmaženi visokom rezolucijom bez feromona. Digitalna impotencija generacije koja ima pristup svemu, a nema dodira ni sa čim. I dobili smo status aktivan bez prisustva, ljubav bez ljubavi, konekciju bez veze, poroznost granica bez pora. Dodajmo to...
Ne pišem već dugo lijepe riječi u nizu. Tkanje obaveza nutrinu baci u krizu. Riječ ne stiže po zahtjevu smorenog autora. Već čeka da je probudi nova zora. Svako prosvjetljenje mi je stiglo u tami. Kad se pogled zamagli tad nepoznato da mi. Neke oči modrom tintom obojene, onako snene zavuku se u vene. Slučajan i mehak nezvan udah, iščeznuća mrak pretvori u prah. I sve naše usplahirene pore, ko kreda na kiši se bore. A željezne strukture, pokažu porozne rupture. Jedno sneno modro inspirare, udahne nam memoare. Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar