Osjecam, dakle postojim

Bila je noć. Jedna magla, gusta ko tijesto. Utorak jedan u nizu krajem te godine. Ne vidi se ni sijalica ulične rasvjete. Samo zvuk trčećih koraka na lijevoj krivini neke ceste sarajevske. Korak prepoznajem. Miriše na zabranjeno, uzbudljivo. Onaj zaboravljen grč u stomaku. Godinama leptirići nisu mahnuli krilima. Osjećaj teškog gutanja i adrenalin u venama. Dah koji je zastao negdje na pola. Nekoliko rečenica jedva izgovorenih, malo zamuckivanja, neka priča šuplja, nepovezana. Gulaš srčanog ritma, starih sjećanja i par nervoznih osmjeha. Začinjeno nekim usputnim dodirima. I tišina glasna ko grmljavina. Pa samo je poljubac, rečenica koja se teško probija do mozga. A šta je, šta je trebalo biti? Poljubac, običan poljubac, ovlaš, usput. Poljubac koji nije trebalo da ureže trag. Al, nije sve u našim planovima. Ponekad, na jednoj cesti sarajevskoj, pokriven maglom sarajevskom, u jedan utorak jednog novembra, jedan poljubac je petnaest godina čežnje i nadanja. Klecaju koljena, po tije...

Vrijeme! Bog je vrlo precizan urar i ima tačno određeno vrijeme za sve. Prodajemo vrijeme svakodnevno za male pare. Za nekoliko sati na poslu, za neku budalaštinu oko koje se nerviramo, a neće biti važna za pet godina. Za neki izlazak sa osobom koja nam ništa ne znači ili nema kapacitet da nam bude značajna u životu. Za neki red u banci ili na kasi. Za neka neizmjerna čekanja. Neki smo loši trgovci, kad nam je najskuplja roba stalno na rasprodaji. Ponekad vremenu dignemo cijenu za one trenutke koje arhiviramo u najskrivenijim seharama sjećanja. Tamo se nalazi možda neki pogled na Split sa Marjana, neki poljubac u nekoj maglovitoj noći, i onaj klecaj u koljenima, nadju se tamo i poneki utorak ili novembar kad je u sred zime u duši bilo proljeće, nadje se neka trenerka, poneka pjesma, ples na ulicama nepoznatog grada,  ima tu i oraha i grožđica sa primjesom pelina, jeftina soba neka, peškir iznad vrata. Prođe vrijeme, prođe mjesec, godina. Nismo više one iste osobe koje...