SOBA 

Vidjela sam obavijest u novinama prije par mjeseci: Izdavala se soba. Prazna ili puna. Sve po potrebi. Cijena je bila visoka ili niska. Zavisi ko je šta imao dati. Soba je zaključana zauvijek. Umrla.
Znam tu ženu. Sretoh je sinoć ili jučer, nisam sigurna. 
Pitam usput: Šta ima novog kod tebe?
Kaže: Nisam planirala podstanara. I eto sasvim nenadano se pojavio. Istina, neobičan. Tu se budi, i tu spava. A ja se bojim. Stojim u hodniku spremna za bježanje, dok mi ruka drži šteku na vratima sobe. I ne znam gdje bih, ne znam šta bih. Pobjeći i spasiti se od sebe ili baciti se kao Ana Karenjina pod voz? Vječita nedoumica.
Znala sam tu ženu rođenu u borbi između mjeseca i sunca. Sjela je na klupu u sred šetališta da pomiriše lipu i pomiluje bijeli cvijet nikao u travi. 

Tahanyk

Primjedbe

  1. Otvori prozor sobe nek udje miris bijelog cvijeta niklog u travi,miris lipe sto opija sladunjavo.Udahni bez straha od nepoznato poznatih stvari zivot sto donosi...Zidovi sobe postat ce rusevine nekad ! Jednog dana!!! Mozda!! ??
    A tada ni nas mozda nece biti vise...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ući će jednog dana miris miska u oronule ruševine, i dat će svemu svježi ton sreće. Da, onda kad nas ne bude ovdje više!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna