Osjecam, dakle postojim

APSTINIRAM  Sreća prošle su me te godine u kojima čovjek želi nekog da impresionira. Evo se navikavam na ove nove u kojima najčešće od nečeg apstiniram. Sve dođe na naplatu prije ili kasnije, i ona čokoladna mus torta i ona kap više i one noći neprospavane, a pluća naplaćuju dim ono svojski i pošteno.  I kako me "impresionira" vakat prošao, ovaj "apstiniram" vakat mi lakše pada. "Šta drugi misle" sam ispratila na put bez povratka, i samo još pokušavam imati malo kvalitetnog vremena od ovog što je ostalo. Curi vrijeme mnogo brže nego infuzija i ne mogu ga iščupati iz vena da stane bar na tren.  Ne, nisam ni dobra vila da ispunjavam tuđe želje i snove, previše sam upoznala vila i vilenjaka koji su sami sebe osudili na nesreću. Predugo sam bila vještica i maćeha samoj sebi. Curi vrijeme tako brzo da su sva čekanja suvišna. Evo, mašem mu u znak pozdrava, ne mogu ni da zaplačem za životom, žao mi izgubljene sekunde na suzu koja vozi slalom niz obraz. ...

UMORNA OD BOLJENJA  Slavim svaki dan u kojem moje oči gledaju nebo. Smiješim se svakom danu u kojem udahnem zrak. Slavim trenutke bez bola i ništa više ne planiram. Sve već davno isplanirano je.  Srećo moja, oh, kad bih ti barem mogla dočarati riječima kako bole organi kojih nemam? Oh, da samo znaš kako bole i organi i ljudi kojih više nema! Znaš kako strašno bole? Bole kao tebe tvoj život u kojem nisam ja. O da, znaš ti dobro. Na nama si doktorirao i svoju i moju bol.  A malo sam ti, srećo moja, umorna od bola. Znaš, umori se ova ljuštura tkana od kože, kosti, mesa i krvi, umori se od boljenja. A umori se i od preživljavanja bola. Ne znam zašto sam baš ja, samo jedna obična žena, zašto sam baš ja poligon na kojem se trenira bol?  Tahanyk

PROĆI ĆE VRIJEME  Rekli su mi da vrijeme liječi sve, a slagali su.  Tamo gdje su žive rane stvore se ožiljci. Bol  površine zamijeni osjećaj svrbeža. A ispod slojeva kože po kojima su pauci ispleli mrežu, utroba se kida. Izvezli su mi zvijezdu na pupku, lijepu poput anisa. A lice mi još ima onu voštanu boju svijeća sa crkvenih oltara. Proći će bol isjeckane utrobe, proći će brže nego jedna izdaja, nego jedna laž od koje mi duša i danas ima voštanu boju svijeća sa crkvenih oltara i živu ranu od munja jednog ljetnog popodneva. Ranu koja nema zvjezdaste obrise anisa. Ranu koju su trombociti zaboravili da saniraju. Proći će vrijeme i zarast će rana i utroba. Proći će vrijeme, a neće zarasti duša izdajom posječena. Da ti barem mogu oprostiti, prije nego mi iscuri vrijeme!? Tahanyk

KOKTEL MOJE KRVI I MEDICINSKOG JODA  Znaš li kako ima odurno slatkast okus mješavina krvi i joda. Uvuče se u sluzokožu nosa. Ostavila sam u nekoj operativnoj sali po neki organ praveći koktele moje krvi i medicinskog joda.  Znaš li kako bole buđenja? Znaš li kako se krikovi zaglave na suhim, ljepljivim usnama? Znaš li da sam agresivna i kad se budim iz anestezije? Kažu pravi sam naredbodavac i ljuta. Vidiš, to je ipak moje prirodno stanje. A platila sam skupo, preskupo, odmor od života. I platila sam vrijeme za slaganje prioriteta. O da, strašno bole buđenja. Al ja sam ratnik. I ne mogu više. Spuštam koplja. Ne mogu više da mi čupaju utrobu i pletu paukovu mrežu rezova po stomaku. Ne mogu više da se oporavljam, ne mogu više da budem borac na prvoj liniji odbrane. Ne mogu, umorna sam od bola svake vrste.  Znaš, u očima moje djece su se skupljale suze dok im je majka plesala na ivici života i smrti. I moji roditelji su kršili ruke i skrivali pogled od straha da ...