Osjecam, dakle postojim

ZNAŠ LI ŠTA JE LJEPOTA  Znaš li šta je ljepota?  Ljepota ti je, milo moje, druga dimenzija postojanja. Dimenzija u kojoj se skinu sve koprene satkane od bijesa i ljutnje, od ljubomore i zavisti, od stroge ozbiljnosti. Ljepota je najozbiljnija dimenzija zaštićenog bivstvovanja. Ljepota je osmijeh pun milosti, milosti kao gradacije nježnosti. Ljepota je sve ono što ostane od nas ispod naslaga preživljavanja, jer ona je življenje. Ljepota je transformacija mraka i prašine u iskre svjetlosti koje se preljevaju preko jagodičnih kostiju lica, a ne zovu je slučajno "lična kost" koja ima oblik dijamanta. Ljepota ti je, milo moje, nemir koji ne uznemirava, nemir koji vodi u oazu smiraja. Ljepota je ključ u bravi na vratima koja vode do izvora sa kojeg se  žedna duša napaja. Tražiš li je? Tu je, u kamenjaru u kojem raste ljekovite bilje, u pustinji koja sakriva vodu, u krvi koja održava život, u istruhlom listu koji hrani korijen stabla. Tu je, u onom cvijetu, u mirisu ...

OBIČNA TRAVA I POSEBNI LJUDI  Ima nešto posebno u vlastima trave. Na prvi pogled tako je obična, suviše svakodnevna, tako se podrazumijeva. A u suštini slična je onim posebnim ljudima koji ne niču u svakom parku. Trava ima svoje nijanse ponovnog buđenja kad u svojoj boji nosi zlatne boje sunca sve do dosezanja pune zrelosti u zelenoj sa primjesom modre. Što je više sasjecaju stabljika joj sve čvršća sa dozom prkosa. Kad je porežu obuzima vas rajski mirisom. Po nevremenu izrasta do novih visina. Preživljava i prženje ljetnog sunca i ledene okove zima. U svom krilu čuva cijele svjetove sićušnih bića.  Samo naivan i nesvjestan može da je podrazumijeva, kao što podrazumijeva one posebne ljude koji rastu u olujama, koji iznova niču u novim nijansama, kojima i rane imaju miris mošusa. One ljude koji u svom krilu čuvaju neslućene dimenzije svjetova i ustaju iznova i iznova sa dozom prkosa. Ta svakodnevna trava i posebni ljudi koji u svom procesu zrenja ne šire okus trulež...

IZVINI JESENJINE  Pričala mi je da je zagubila nadu poput ključa koji ostaviš u pogrešan džep. Pričala mi je da je vidjela ljubav kako odlazi poput lastavice u neke toplije krajeve. Pričala mi je da je grlila zimu promrzlim rukama. Pričala mi je kako su hladna ljetna jutra i kako otužno mirišu jesenje kiše. Pričala mi je kako ujutro stavlja crveni ruž i malo pudera da oboji dane. Pričala mi je kako tonovi i riječi paraju srce po šavovima. Pričala mi je kako voli Jesenjina i da je ona baš ona  šibica koja je izgorjela. I kako ga vidi okupanog u tužnim sarajevskim kišama. Pričala mi je da se više ne sjeća koje boje nosi sreća i da je ljubav precijenjena samo zbog romantičnih pjesnika. Jednog jutra se probudila uz cvrkut ptica. Ljetni pljusak je brzo spirao sive dane. IČak i Jesenjin se smiješio na uglu sokaka tužnih pjesnika. Nadu je izvukla iz pogrešnog džepa nemogućih ženskih torbica. I kao i svi ovisnici nije ni primijetila kad je postala ovisna. Opijati se uvlače po...

POJMOVI I STAJALIŠTA  Pojmovi su nam rastezljivi kao guma na gaćama, a za stajališta se fiksiramo dvokomponentnim ljepilom. U međuvremenu počnemo zaudarati na epoxy smolu.  Hajde, lijepo je doživjeti pojmove i u njihovim graničnim značenjima, daje nam to širinu. A kada bismo bili toliko sposobni pomaći se iz jednog mjesta horizont bi imao ljepše boje. Možda bismo vidjeli i tamnu stranu mjeseca i svijetle iskre noći. Možda bismo shvatili hodače u cipelama drugačijim od naših. Nisu svima prioritet udobne cipele, ima i onih koji vole skupe ili plave, ili cipele s visokom petom. Ima i onih koji ne mogu skinuti svoje cipele, a i sami bi rado koračali bosi po cvjetnim livadama  I dok svi natežemo pojmove kako nam odgovara, ja bih da prošetam po horizontu i na svijetlu stranu noćnog neba. Perspektiva je mnogo šira kad je posmatraš u više dimenzija. Riješimo se ljepila, horizont je svakako zamišljena linija. Tahanyk

OVA SAM RIJEKA  Zaglušuje moje misli tvoja bujica. Crtaš me u toku bijesne vode. Vidiš li, to sam ja, ucrtana u reljefe planinskih rijeka ove prkosne zemlje? Vidiš li, to sam ja, mirna voda pod kojom bjesne struje? Vidiš ja sam mirna tama, ali i ono sam ja. Ona divlja voda što je pobjeljela od bijesa. Malo isparavam negdje u zrak, malo razaram korita kojim tečem, malo sebe cijepam u kapljice. I da, to sam opet ja, onaj pitom tok poslije prodorne snage. I ne znam ko ću biti dok stignem do ušća. I ne znam ko ću biti kad me pomiješaju s novom nijansom plave. I ne znam i nije ni važno. Zaglušujem tvojom silom ove bijedne misli ispod nanosa smeća kojim su me otrovali pobješnjeli psi. Zaglušujem ih da se odmorim od ovog tobogana s kojeg uvijek tresnem na dupe. Tahanyk

MIR, LJEPOTA I SREĆA???  Šta mi uopće radimo ovdje? Čemu sve ovo jedenje, pijenje, spavanje, nespavanje, nemir i mir, bol i sreća? Pomislim da je život igra, a mi pijuni. Ali ne, nije igra. Postoji značajna razlika između nas i pijuna, mi imamo emocije za razliku od pijuna. Nekad mi se čini kao da smo zaglavljeni u vječnom snu samo se tematika mijenja. Snove ne biramo, samo dolaze, ali emocija je vrlo stvarna. Osjećamo i suze i smijeh. Suze nam zaista klize niz lice i slane su, baš kao što u snu zaista zaplačemo. Nekad se probudimo sa osmijehom. A nekad smo prestravljeni kao u noćnoj mori, pa nam je buđenje čisto olakšanje. A čemu ovaj san koji živimo, u kojem čak ni teme nisu jednako raspoređene svima? Za šta se mi to ovdje borimo? Za dosadni mir ili blago užasavajući nemir? Za ono tamo neizvjesno? A i tamo dvije čiste suprotnosti. U jednoj mir, ljepota i sreća, a druga vatra i bol. Kao svi težimo ka istome kroz različite snove. A da li zaista težimo miru koji je dosadan...

VIDIM TVOJE LICE  Stalno si sa mnom i danju i noću. Znaš kad život te uzme pod svoje i sve nešto zaboravljaš po putu, čak i tada misli moje odlutaju tebi.  I ne brojim vrijeme više, kazaljke su spore kao kornjače, u vremenu predaleko ti si. Sklapam ti lice od fragmenata sa svakim ulaskom zraka u pluća. I vidim tebe umjesto semafora i vidim tebe umjesto ceste i vidim tebe umjesto neba. U svakoj sekundi mog postojanja ti si. U svim ovim kapima kiše smiješiš mi se, u svim zimama u sred proljeća ti mene griješ. Vidim ti lice, tik ispred mene dišeš. I nije važno na kojem si kilometru, i nije važno ni gdje si, ni šta radiš, i nije važna količina vremena što se akumulira među nama, i nije važno ništa više, ja i budna i snena vidim tvoje lice.  Ovoj infekciji slikama od tvojih očiju, usana, bora, kako su doktori dali ime?  Tahanyk