IZVINI JESENJINE

IZVINI JESENJINE 

Pričala mi je da je zagubila nadu poput ključa koji ostaviš u pogrešan džep. Pričala mi je da je vidjela ljubav kako odlazi poput lastavice u neke toplije krajeve. Pričala mi je da je grlila zimu promrzlim rukama. Pričala mi je kako su hladna ljetna jutra i kako otužno mirišu jesenje kiše. Pričala mi je kako ujutro stavlja crveni ruž i malo pudera da oboji dane. Pričala mi je kako tonovi i riječi paraju srce po šavovima. Pričala mi je kako voli Jesenjina i da je ona baš ona  šibica koja je izgorjela. I kako ga vidi okupanog u tužnim sarajevskim kišama. Pričala mi je da se više ne sjeća koje boje nosi sreća i da je ljubav precijenjena samo zbog romantičnih pjesnika.
Jednog jutra se probudila uz cvrkut ptica. Ljetni pljusak je brzo spirao sive dane. IČak i Jesenjin se smiješio na uglu sokaka tužnih pjesnika. Nadu je izvukla iz pogrešnog džepa nemogućih ženskih torbica. I kao i svi ovisnici nije ni primijetila kad je postala ovisna. Opijati se uvlače pod kožu u malim dozama sa rastućim nedostajanjima. Postala je ovisnik o njegovim usnama boje ranih trešanja. Shvatila je da nije rođena da izigrava šibicu, izvini Jesenjine, ali rođena je da bude buktinja.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna

Na tom jastuku od snova