Osjecam, dakle postojim

KRATICA ZA DŽEHENNEM (PAKAO) Možete Ga zvati bilo kojim od Njegovih imena. Možete i na bilo kojem jeziku. Razumije sve. Ja, lično, najviše volim da ga zovem Voljeni, pa ću Ga tako i zvati ovdje. Voljeni, bila sam nekad zbirka namjera, dobrih i loših. Bila, a ne želim više biti. Namjera zvuči tako jednostavno i lahko, a teška je kao svi Tvoji svjetovi skupa. Živjela sam na svojoj koži dobre namjere Tvojih pokornih robova koje su boljele kao buđenja poslije rezanja i cijepale fina tkanja duše. Dobre namjere su poput ruža, mirisom opijaju dok deru kožu trnjem. Sačuvaj me, Voljeni, dobrih namjera poštenih ljudi, a nesvjesnih, i sačuvaj me, Voljeni, zlih namjera izgubljenih. Sačuvaj mene, Voljeni, od mojih namjera i dobrih i loših, jer sad znam da su one kratica za džehennem što vodi kroz perivoj mirisni.  Tahanyk

PUT DO SVEJEDNOSTI Žuborit će razgovori k´o rijeke. Jednog dana tiho će se uliti u velike vode, daleke. Sunce će obasjati neke zore i nervirati sutone. I mjesec će se ceriti povrh neke gore. S vremenom samo boli budu bolje i manje bole.  Vrijeme će neumitno teći kraj svoje publike što skrušeno, sa strane gleda tuđe živote kroz male ekrane. Svako na svojoj strani obale. Svako na svojoj strani sutona. Svako na svojoj strani postelje. Ljubav će se povlačiti kao sokovi iz stabljika nježnog poljskog cvijeća. Crtat će iluzije od društvenog statusa, kredita i djece. A gdje smo usput zaboravili sebe? Presvlačit će sažaljenja tkaninama sjećanja što mirišu na mem. Samoobmane uvijek prekasno i do srži zabole.  Umirat ćemo našim malim smrtima do svejednosti. A vrijeme spušta sitna zrna prašine preko sjećanja. Samoobmane će poprimiti lice Frankenštajna. A bit će kasno da budemo bujica što se razljeva u more. Tahanyk

ŠTA OSTANE Izvukla sam bijelu elektronsku hartiju. Pišem ti nekim bojama bez traga što se mrcvare po usahlim izvorima nadahnuća. Pišem ti priču koje nema u porama duše. Šušti mrtvo lišće. Praznina se pregiba poput grča u nahlađenom želucu. Da makar ždere! U vriskove su utkane poeme. A ja pišem ništa ovom bojom bez traga. Čuješ li pjesmu mrtvog lišća? Ili ovu melodiju bez tona što se giba? Čitaš li ovu priču bez priče? Pitam se šta ostane kad riječ presahne! Ostane li čovjek ili ništa? Tahanyk

SVAKODNEVNA PRIČA Ljudi ne vole puno da čitaju, a nema se puno ni kazati. To je jedna sasvim svakodnevna priča.  Dvoje se vole. Toliko slični, a toliko različiti da se skoro pa savršeno nadopunjuju. Onda jedno pogriješi, izvini se i preuzme odgovornost za svoju grešku, pa pogriješi drugo i preuzme odgovornost, pa se greške nanižu kao biseri na ogrlici. Onda opet jedno pogriješi i okrivi za svoju grešku ono drugo. Pukne ogrlica. Biseri se raspu po bespuću. Ono okrivljeno za tuđu grešku sa smiješkom verbalno prihvati krivicu. Ono što je pogriješilo riječima "Volim te" zove bisere da se okupe. Neki posljušni dodju, ali ima onih tvrdoglavih i jogunastih koji su prevazišli riječi. Ti, nikako neće da dođu.  Sastavlja se krnjava ogrlica koju su zalijepili njenim riječima "Kriva sam za tvoje greške" i njegovim riječima "Ja tebe volim i voljet ću te i dalje". On valja, ona ne valja, ljepilo loše, ogrlica nepotpuna. Ovako svakodnevno umiru ljubavi. Taha...