Osjecam, dakle postojim

PRESTANITE GLUMITI  Prestanite glumiti ćupove sa mrtvim cvijećem.  Stvoreni ste od zemlje, ali i vode da vas oblikuje, da se mijenjate, kad ispari voda da se saspete u prah, od nove kiše da se sastavite, u čudne oblike, da očvrsnete na ledu, da vas bujice lome, da se krčka u vama ko u bosanskom loncu, pa da zamiriše te kao lovor i karanfilčić. Stvoreni ste da budete bogatstvo okusa.  Prestanite da glumite ćupove sa mrtvim cvijećem koje je prekrila prašina u ćošku života. Budite već jednom vi, na svoju mjeru, neponovljivi. Tahanyk 

STARAC KOJI JE IMAO SVE Sjedio je na onom istom mjestu koje je već zapamtilo oblik njegova tijela. Iste šoljice su bile pred njim, ista žena. I kafa je mirisala kao sve kafe ovog svijeta, ali nije mirisala kao ona jedna njena.  Telefon  lijeno zvoni. Djeca se javljaju, jedno po jedno, da izuste razlog zašto nemaju vremena. Ni danas. Isto kao ni jučer. I ta žena preko puta njega, kada je postala nijema? Ustaje, oronolim hodom starca. Sreće ga njegov lik na putu do izlaznih vrata. U prolazu ga upita kada je taj oronuli starac postao slijep? Vani šušti oktobarsko lišće. U glavi plešu slike bjelogoričnih šuma na izdisaju jeseni. I vjetar nosi ton njenog glasa. Topla ruka istražuje crte  na njegovom obrazu.  Istrča mu smiješak u rub usana. Kapljica kiše ili suze, zar je važno, uznemiri pore koje je tako voljela.  I jeseni su iste, i jutra, i kafa. Sve je isto i tužnije od smrti. I za sve je kasno. Otišla je, prošlo je od toga strašno mnogo godina. O...

ŽIVE RIJEČI  U mojoj pustinji mogao si naći još kaktuse. U bodljama sam čuvala posljednje kapi otrova. Crtala sam po pijesku obrise da se ne zadrže. I nisam više imala šta da žrtvujem za kapi nadahnuća. Bila sam bespuće.  A ti si prosipao kapi slova po žednim zrncima moga pijeska. Zašivao si riječi u sintagme nježnosti. Prosuo si rečenice kroz proreze aška i stvorio oaze u kojima su na palmama rasle lijepe misli. Kišom živih riječi si umukao pjev mrtvih ptica u kavezu. A ja sam žderala tvoje zareze, tvoje tonove, tvoje pauze. I zaigrala je prva travka i živ cvijet. Volim oaze, ta i ja sam samo čovjek od krvi i nerava. Neka rominjaju čudne sintagme i u jesenjim sutonima. Pokrij me živim riječima i kada spavam. Tahanyk 

HOĆU DA TI BUDEM KAO...  Tijelo ne vjerno, izda kao Juda. Organi se umore od trvora života. A duša, eh ona, nije stvorena za ograničenost prostora i vremena.  A ja, tijelu ne vjerujem, prekratkog je roka trajanja. Niti sam pravljena za ograničenja. Od zidova bih najradije plakala. A nisam od kova ni za dan, ni mjesec, ni godinu. I kad me jednom ne bude u ovom izdajničkom tjelesnom okviru, hoću da ti budem kao egipatski hijeroglifi. Ni zub vremena, ni prašina življenja, neće ti nagristi mene. Ostat ću ti trag, uklesan, u dušu. A duša je stvorena za beskraj prostora i beskonačnost vremena. Da, bit ću ti egipatski hijeroglifi, koji pamte tajne drevnih vremena. Bit ću ti zauvijek ja, ispisana na srcu. I kad me jednom ne bude, samo nasmiješi se, jer zauvijek imaš me. Tahanyk