STARAC KOJI JE IMAO SVE

STARAC KOJI JE IMAO SVE

Sjedio je na onom istom mjestu koje je već zapamtilo oblik njegova tijela. Iste šoljice su bile pred njim, ista žena. I kafa je mirisala kao sve kafe ovog svijeta, ali nije mirisala kao ona jedna njena. 
Telefon  lijeno zvoni. Djeca se javljaju, jedno po jedno, da izuste razlog zašto nemaju vremena. Ni danas. Isto kao ni jučer. I ta žena preko puta njega, kada je postala nijema?
Ustaje, oronolim hodom starca. Sreće ga njegov lik na putu do izlaznih vrata. U prolazu ga upita kada je taj oronuli starac postao slijep?
Vani šušti oktobarsko lišće. U glavi plešu slike bjelogoričnih šuma na izdisaju jeseni. I vjetar nosi ton njenog glasa. Topla ruka istražuje crte  na njegovom obrazu.  Istrča mu smiješak u rub usana. Kapljica kiše ili suze, zar je važno, uznemiri pore koje je tako voljela. 
I jeseni su iste, i jutra, i kafa. Sve je isto i tužnije od smrti. I za sve je kasno. Otišla je, prošlo je od toga strašno mnogo godina. Odnijela je svoj smijeh, svoj miris kafe, svoj spajajuci um nespojivog. Otišla je i ostavila mu sve. A njemu nije ostalo ništa.
Da, uvijek je kasno, moj prijatelju, stalno je govorila. On je bio loš učenik, dobio je sve, al bez nje nije imao ništa.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna