Osjecam, dakle postojim

STVARAT ĆEMO UMJETNOST Dok se pjeskoviti maj vukao po sarajevskim trošnim cestama, ptice su skladale etide. A ti, lijepi moj, brojao si sićušna zrnca saharskog pijeska na jednom prozoru. Svoja sam glagolski vremena ukrašavala tvojim slikama ljepote uhvaćenim u trenutku vremena za neku beskonačnost futura. I sva gramatika je poprimila ton nesvršenih glagola koji nemaju predispozicija za aorist. I perfekt je nastavljao živjeti u futuru drugom. Sve poznato je poprimalo oblike što iskaču iz uobičajenih normi. Možda se jednom budemo našli na sredini mosta. Donijet ćeš vrišteće slike, a ja ću daviti misli prije nego porode čudne riječi. I stvarat ćemo živu umjetnost tajnih autora, isključivo radi umjetnosti. Ili radi autora?  Tahanyk

ISPOD VLASTITE KOŽE  Ponekad mi riječ ispadne, negdje van ucrtanih mapa što vode do prstiju paralizovanih na tastaturi. Mravi trče maratone po mojim venama.  Znaš, ima nas tako, rasutih po svijetu, koji se koprcaju među slojevima vlastite kože. I pobjegnemo, ponekad, od buke svijeta, tamo gdje ružičnjaci sevdalinke poje. Slabi smo na ljepotu. Vrtlar, vješt, jasnim rezom zasijeca stabljiku. Odrezanu ljepotu odnosi sa sobom među neke zidove dosadne. I ruža ga čvrsto stegne za ruku. Vrati rez istom mjerom, ispod vrtlareve kože. Ni ruža od sebe, ni vrtlar od sebe, pobjeći ne može. A nekad bi rado otrčali svi mi iz vlastite kože. A meni samo riječ pobjeći može.  Tražim odbjeglu riječ po gradovima svijeta, dok prsti treniraju statičnost, a mravi trče po mom trnju posljednji krug. Nerve sam poslala u vojnu akademiju sabura. A ja iskopavam sintagme ispod vlastite kože. Tahanyk

SAT KOJI ŽURI  Skrojena je od visokih amplituda, negdje iznad oblaka i negdje u ponorima, sasvim teško uklopiva u umjerene tokove vremena. Sabur joj je dodijeljen u česticama suhe germe. Trebaju mu i suze i ljubav da poprimi nove dimenzije. Stajanje je za nju bilo minijaturni kavez za divlje životinje koje imaju bjesomučno potrebu za kretanjem. I kad mu nije bila ona, bila mu je sat sa greškom. I kad je nije bilo tu, bila je onaj sat na ruci što uvijek žuri. Bila je podsjetnik da vrijeme trči, i da je kašnjenje i hitnja luksuz, koji jako boli. Bila mu je kazaljka što se slijeva od 12 do 6 i razbija u dnu svog postojanja. Bila mu je sat bez sabura u protoku vremena, srklet što udara oštre stijene obala u visokoj amplitudi. Bila mu je trganje ritmova iz kojih se čovjek teško sastavlja. Da, bila mu je kontinuirana promjena, kao ona kazaljka što odmiče između brojeva. I kad je nije bilo tu, smirene na ramenu, jedinom mjestu gdje pripada, bila mu je na ruci, onaj sat što uvi...