ISPOD VLASTITE KOŽE

ISPOD VLASTITE KOŽE 


Ponekad mi riječ ispadne, negdje van ucrtanih mapa što vode do prstiju paralizovanih na tastaturi. Mravi trče maratone po mojim venama. 
Znaš, ima nas tako, rasutih po svijetu, koji se koprcaju među slojevima vlastite kože. I pobjegnemo, ponekad, od buke svijeta, tamo gdje ružičnjaci sevdalinke poje. Slabi smo na ljepotu. Vrtlar, vješt, jasnim rezom zasijeca stabljiku. Odrezanu ljepotu odnosi sa sobom među neke zidove dosadne. I ruža ga čvrsto stegne za ruku. Vrati rez istom mjerom, ispod vrtlareve kože. Ni ruža od sebe, ni vrtlar od sebe, pobjeći ne može. A nekad bi rado otrčali svi mi iz vlastite kože. A meni samo riječ pobjeći može. 
Tražim odbjeglu riječ po gradovima svijeta, dok prsti treniraju statičnost, a mravi trče po mom trnju posljednji krug. Nerve sam poslala u vojnu akademiju sabura. A ja iskopavam sintagme ispod vlastite kože.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna