Osjecam, dakle postojim

EH, KAD BI  Ja sam skitnica svijeta što vidi tragove očaja iza uštimanih osmijeha. Imam seharu svojih i vaših života u epizodama, pa mi tv ne treba. Imam krhotine inspiracije u olovci što škripi dok mi siječe kožu dok grad spava. Imam riječi kojima slikam note življenja.  A kad bih makar tebi, onome tebi bez imena, bila inspiracija! Da mi skrojiš sintagme od antonima, to bih bila ja, tvorena od suprotnosti. Ne, sinonim, ne! Oni su tako predvidiva rješenja košmara, a to nisam ja. Kad bih tebi, onome tebi što priča sa pticama, kad bih tebi bila boja što se razljeva po čaršafima. Da me pišeš na hiljade načina. Da me slikaš po linijama bez oštrih uglova. Kad bih tebi bila inspiracija, za grafit ludosti na zidu iluzije, gdje slikaš sretna lica sa osmijehom broj dva rezervisanim za društvene mreže. I da utešeš moju ludost u mudrost koja skriva ključ do ushićenja.  O da, onda bismo ti, bez imena i ja, kojoj se ime ne zaboravlja, sastavili poeziju s rimama, u ritmu boja. Oslikali...

  PARTITURE  Samouki smo dirigenti rasutih nota što skaču po linijskog sistemu. Linije se krive i ispravljaju po nekom vlastitom nadahnuću. A ja, ja bih samo da povučem jednu takticu da ukroti notnu konfuziju. Reda nema bez nereda.  Molim aplauz za lošeg dirigenta dok razvlači partiture kroz ljetne kiše. Idemo udaraljke malo jače i malo više. Gudači zacvilite visoko u duboke tuge. Klavir, provuci jedan mol nostalgije. Hajmo, malo dura, insan sve na kraju izdura. I život krene od smijeha da urla. Duvači, može l' malo trube i dodaj flaute za nove avanture. Sad malo harfe da se predahne. Zaboljele me ruke od  ove konfuzne partiture što se život zove. Loš sam dirigent ili sam dobila loše partiture. Note mi trče od ključa do ključa i prave nerede. Nekako najlakše poredam nostalgije i tuge.  Tahanyk

  MOJE IME  Noći su duge, najduže za nesretnike. Spavaš li? Vjetrovi zavijaju kao bijesni psi. Spavaš li? Okrenut na svoju stranu kreveta. Spavaš li? Tako blizu, a udaljen od nje hiljade kilometara. Crne su noći, najcrnje za nesretnike. Urlaju tvoji glasovi između vaše tišine.  Zvijeri sjećanja ne puštaju srce. Nje nema, a tu je. Nema ni mene, a tu sam. U tebi dišem. Stežeš glasnice dok ne vrisnu nategnute žice moje ime.  Moje ime, ispisano u svakoj kapi tvoje krvi. Moje ime, u svakom dahu tvojih noći. Moje ime, u svakom gutljaju gorke kafe. Moje ime, tuga što ti titra u uglu oka. Moje ime, dok blijedim osmijehom zavaravaš dane. Moje ime, vrišti u svakom cviljenju vjetra. Moje ime, za koje nema izgovora. Vrištiš moje ime, u svojim tegobnim tišinama, a mene nema, a tu sam. Nema ni nje, a tu je. A tebe ima, sa mnom, na svojoj strani kreveta, a nema te. Tahanyk

LJUDI KAO VODA PLANINSKA  Šta ćeš sa ljudima koji su poput bujice planinske vode? Šta ćeš sa ljudima koji se o stijenje razbijaju poput kapljica planinske vode? Šta ćeš sa ljudima koji su isporučili sve orahe i hodaju praznih džepova? Šta ćeš sa ljudima kojima je amputiran strah od drugog čovjeka? Šta ćeš sa ljudima koje je teško voljeti?  Nekim ljudima ravna linija života je toliko dosadna da su je obrisali. Njima je pokušaj unošenja straha prekidač za inat. Oni su visili iznad ponora i sve druge ceste su im autoput, a sitni strahovi komedija. Destrukcija i pepeo ne vonjaju na kraj, već imaju miris svježih početaka. S njima se ne troše uzalud riječi sabiranja, prebiranja i čekanja. S njima nema završnog osvajanja. Oni su kontinuitet borbe ako treba do samouništenja. Šta ćeš sa takvima koji se u lice smiju strahovima? Takve ne drži strah, ni obzir prema sitnicama kao što su pakovanja. Takve jedino možeš voljeti leteći na njihovim amplitudama. Takve jedino možeš voljeti i kad d...

Mačka u čizmama Bajke su napokon u 21. vijeku postale ispravljene. Pepeljugama, Snjeguljicama, Crvenkapicama je odzvonilo vrijeme čekanja. Što su čekale, čekale su. U novom dobu same sebe spašavaju i svaka uloga princa spasioca s plaže je postala suvišna.  Spoznajući da ih ne mora neko spašavati, shvatile su da ni one nikoga ne moraju spašavati, jer same oko sebe imaju sasvim dovoljno posla.  Također, ne moraju spašavati ničije uzalud utrošene živote, ne moraju držati zastore u predstavama za javnost, ne moraju spašavati napuštene prinčeve, ni njihove potomke, ni njihove uglede. Ta, imaju sebe, mačku u čizmama. Prirodu mačke naravno ne treba potcijeniti.  Mačka u čizmama ima izoštren njuh za djelimične istine, oštro uho za manipulaciju u pokušaju. Mački u čizmama se ne naređuje. Dovoljno je pitoma kada joj to odgovara i dovoljno divlja da naredbe ne sluša. I nije to nikakva nemoguća matematika i fizika. Mački u čizmama se ne naređuje, naredbe bude u njoj divlju prirodu sk...