Osjecam, dakle postojim

Jednom će doći jedan vjetar i otpuhati sve u najdužu ljetnu noć. Cvrčci će rasplesti niti Mozartove "Male noćne muzike" za dobro raspoloženje. Ja ću stajati na obali iz koje zemlja rađa kamenje. Sjeći će mi bose tabane fini obluci. Nikad me neće izvajati kao voda kamenje. Ja sam ti više polomljeni rub školjke što na koži slika ožiljke. Dići ću ruke visoko plešući lahko uz tonove kroz oluje s  usnama iskrivljenim od bijesa. Vjetar će uhvatiti filigranske niti kose i stezati ih oko mog vrata. Mehko i nečujno. Davat će mi vještačko disanje od kojeg se ostaje bez daha. Vjetar će doći jednoga dana i odnijeti sva slova koja si sklapao u laži. Smrvit će ih u fine granule vibracija kojima će zapljuskivati obale živih. Ja ću lebdjeti na njegovim krupnim rukama što čvrsto stežu fine snove od paučine. Tahanyk

Žamor postaje zaglušujući i već me lagano hvata panika. Ljudski govor sve više liči na zujanje muha i osa u duetu sa ponekim šrkipavim tonom stolice ili vriska djeteta zbog male modrice na koljenu. Pokušavam razaznati glasove prije nego mi bezlični žamor progna i posljednju misao iz glave. Za jednim stolom snaha ne valja. Snaha kuha, sprema, djecu u školu šalje, ali ne valja, jer ne voli publiku koja joj dahće za vratom dok kuha. Ne valja iako ona ne dahće za vratom svekrvi. Sto pored priče o izapranoj storiji vječito loše snahe, sjede djevojka i dečko. Lijepa je sasvim dovoljno da višak treptanja i izvitoperen govor spremljen za skretanje pažnje narušavaju harmoniju. Dečku je od pogleda prestalo raditi čulo sluha, a ni s tjelesnom temperaturom mu ne ide najbolje. Treći sto u kafiću, majka bezuspješno pokušava popiti kahvu, makar je odgovorna toliko da pokušava svom djetetu onemogućiti uznemiravanje drugih gostiju koji uopće u njemu ne vide ništa simpatično.  Konobar pita šta želim...

Neka zanimljiva priča počela bi nadnaravnim opisom prirode u kojem se nalazila neka ona. Međutim, ovo je samo neka obična ona u nekom gradu boje golubljih krila. Vrijeme radnje je neki neodlučan dan koji vaga između proljeća i jeseni. Saobraćaj se odvija uznemirenim tokom novog doba u kojem ljudi kopaju kanale po netu, dok mokra zemlja žvače prastare naslove jutrošnjih novina. Obična ona korača odsutno od trenutka stvarnog vremena u nekoj prahistoriji nove ere u kojoj su tekle vode umjesto viška nebitnih informacija. Njena odsutnost je jednaka odsutnosti prisutnih na pretraživačima, samo se teže prašta. Sjeda na jednu truhlu dasku preživjelu na klupi uz sami rub asfalta i vadi iz pregrade tašne arhaističnu olovku i svesku. Propušta misao kroz filtere vena dok um pravi hyperlinkove kroz proživljena desetljeća. Spušta misao s preciziranom rječju u olovku. Olovka vuče linije po papiru. Obuzima je trepet leptirovih krila u stomaku. Čuje pjev divljih ptica u lipovim granama. Cvijet lipe joj...