Osjecam, dakle postojim

Ne sjećam se kad je bijes pobjegao kao preplašena ptica iz mog gnijezda. Ne sjećam se. Ne sjećam se kad se tuga provukla kao lija ispod truhle ograde iz ove moje avlije. Ne sjećam se. Ne sjećam se kad se bol otrgla kao suha grana sa moje lipe. Ne sjećam se. Ne sjećam se kad je ljiljan raskrilio mirise po mojim sobama. Ne sjećam se. Ne sjećam se ni kad je slavuj otjerao vrane ispod moga prozora. Ne sjećam se. Ne sjećam se ni kad su knjige našle red na mojim policama. Ne sjećam se. Ne sjećam se trenutka. Tek ponekog procesa u čarobnoj izmaglici što se lijeno provlači nad vodama Bosne. Kiše užurbano sapiru nevješte tragove koraka utisnutih u pređene kilometre. Vrijeme teče i bez potrgane moje kože.  Tahanyk

Ispadaju drhtava slova na klizav papir što se poigrava sa umom. Crtam istruhlu ogradu da ne propadaju u ambis...ova slova... što poželješe biti riječ. Skupljam ih mokrim dlanovima da iscijede nutrinu. Ljepljiva k'o med na jagodicama. Vidiš kako tvore ljepljivu mrežu, neodvojivu kao sudbina. I pitam se da li čovjek zbilja odlučuje na onoj liniji gdje razum nestaje, a srce počinje?  Kližu se, vidiš li, na ovom papiru po nekom vlastitom redu koji pukom strancu liči na haos. Crtam košaru da ih uhvati prije samoodricanja. Tinta se inati i crta pukotinu. Riječ se provlači kroz pukotinu poput pahulje u najavi snijega. Od groznice cvokoću zubi. Pjesnik porađa misao ljepljivu k'o sudbina na klizavoj tinti života.  Tahanyk

Vidite ove misli što ih rastavljam u riječi, čujete li ovu muziku rastavljenu u trajanju i visini, boju iz koje izvlačim svjetlost do samog uništenja. Prevrćem umijeće kuharice po tanjiru. Odvajam proteine od šećera, so od mirisa. Na jeziku poprimaju cjelinu, doziranu baš kako treba. Osminku utopim u četvrtinku i h podignem na b, da riješim ćoškastu melodiju. Vratim svjetlost u tminu, da kreiram novu dubinu. Vidite li onu utopiju iza tačke na papiru? Ljudi odvezuju nevidljive pertle i bježe u tišinu. Ludaci, rekli biste! Ili pak mudraci što vide istinu! Gospođice, stanite na tren! Trčite kroz izmaglicu. Zastanite na ovom brežuljku i pogledajte dolinu! Razmotrimo cestu po cestu. Pogledajte svaka ima zajedničku nepoznatu. Zanemarite one sporedne što iskaču kao izdajice unaprijed pretpostavljenog pravila. One ne remete saobraćaj. Na kraju, vidite tamo u daljini, sve će se sliti u isti pravac determiniran bankinama.  I baš tamo, kad prođemo ovu izmaglicu, tu ćemo sresti rješenje nepozn...

Voljela bih čuti prastaru rečenicu "nedostaju mi naši razgovori" u ovom suludom vremenom koje ukida nedostajanja. Vremenu u kojem je "razgovoru" amputirana boja, visina glasa, euforija i nervoza. Vremenu u kojem "razgovor" nema boju kože ni mimiku finih bora u ćošku oka. Voljela bih da neko vrati ona intrigantna nedostajanja kao čaj od šipurka što po cijele dane se krčka i golica nosnice. Da neko zamijeni ove instant poruke dugim pogledima što se izljevaju preko ruba kašike poput domaćeg pekmeza. Da se tvoj pogled zakači na moju riječ. Da se moj pogled zakači na tvoj osmijeh. Da slažemo puzzle uprisutnjenih značenja. Današnji "razgovori" najviše liče  na granule instant kafe čija aroma prebrzo isparava. Vagamo riječi, redoslijede, sintagme, interpunkcijske znakove i emotikone slažući puzzle značenja. Puzzle bez kapaciteta da tvore cjelovitu sliku odsutnog prisustva. Voljela bih oćutjeti razgovore sa potencijalom nedostajanja. Tahanyk