Osjecam, dakle postojim

Reasmblirana stvarnost koje nema je sa Picassom postala umjetnost. Izdjeljene komadiće slike sklapamo u mozaike besmisla. Rastačemo smislove do tačke nepostojanja, i wc šolju imenujemo glavom bika.  Imena su nekad tvorila mentalne slike sa poklapanjem smisla. Reasmeblirali smo ih u samonegirajuća značenja nevjenčanih supružnika i rekreatvnih narkomana. Ogoljene živote nazivamo privatnost u kojim više ništa privatno nema. Stvarnost ubijamo produkcijom laži. Lažno pojavno je reprezentabilna praznina. U napadu originalnosti reproduciramo istost. Tolerancija na nesavršenost je nulta. Smislu smo oduzeli smislenost. Neujednačen lanac od tratinčica je postao čudo. Reasemblirana ljepota različitosti. Skandalozno se inati istosti. Volim čuda. Nose okus nepredvidivosti. Tahanyk

Kucali smo tišine od slova i brisanja. Prsti su nekad bježali po tastaturi. Krčili put kroz šume misli.  Kucali smo kao davljenici od daha do daha. Kucali smo sa prikladnom izlaznom strategijom prećutnog društvenog koda. Digitalni papir nema ožiljke od brisanja. A da se kaže, tako da izgleda da se reklo ništa. Kucali smo višestruka čitanja. Svaki zarez i tačka su poentirani na pravoj dionici. Imena pjesnika pažljivo su birana. Naslovi djela nisu plod slučajnosti. Sadržaj se vrpolji na granici.  Paradoks urezan u kod instant poruke sa odgodom. Kafa s nogu što se melje u ručnom mlinu. Živjeli smo kako smo i kucali. Onako s nogu na odgodu. Tahanyk

Znam jednu ženu, a nikad se upoznale nismo. Gledala sam je kako otresa krv, blato i prašinu. Gledala sam je kako prkosi buri. Vidjela sam je ranjenu, ali nikad slomljenu. Znam jednu ženu, koju su ljekari spasili, ali je nisu izliječili. Grobari su je zakopali,  a ona je trčala po pijesku. Slomili su joj olovku, a ona je pisala morskom pjenom. Bacali su je i lomili a ona je očijukala sa vjetrom. Znam jednu ženu sa hroničnom dijagnozom "uprkos svima". Ni travari ni apotekari nisu je izliječili. Lijek joj bijaše pero od trauma. Klizilo je glatko po trnovitom kamenjaru kao rijeka u more zaljubljena. Tahanyk

Zaogrnuti bijelim fosforom, vrišteći spavaju njihovi budni košmari. Iz kojih se ne bude. A nas će da bude. Oblače im ćefine, plastične, ni smrt više ništa prirodno nema u sebi, pa ni pamuka. Bebe poredane u plastične kese radosno trče po poljima  masovnih grobnica. Dođe vakat kad živi mrtvom zavidi što ne gleda ovaj mrtvi svijet truleži ljudskog dotojanstva. Crvi izjedaju živa trupla u velikim foteljama. Vrištaće dječiji nedosaljani snovi u našim glavama. Zaglušujuća tišina dječijeg stradanja će hodati za nama k'o živa utvara.  A nas će da bude onako kako nikad nije trebalo nijednog čovjeka da bude.

Kada smo postali okrivljeni jer smo ljudi? Kada? Kada smo postali krivi što jedemo bilje i meso? Kada? Kada smo postali krivi što nam je dat intelekt? Kada? Koža, nije koža, al je zovemo koža, veganska, vještačka, svaka druga i sve drugo jeste to, osim koža. Navlačimo na sebe sve osim kože. Da se osipamo. Pamuk nije u modi, jer raste na livadama. Zato pravimo sintetička vlakna. Da spasimo berača. Oduzmemo mu nasušni hljeb  da trujemo Zemlju sintetikom koja se ne apsorbira i da se osipamo. Mlijeko odbacujemo, iako njime govedo mladunče hrani. Da bismo pili biljno mlijeko, sojino mlijeko, mlijeko koje nije mlijeko. Postali smo skladište nus produkata od proizvodnje ljepila. Ne jedemo puter, već biljni puter, ulje sa emulgatorima, puter nije puter. Da bismo unijeli više otrova. Pšenica je loša. Jedemo hljeb bez hljeba, pljesniv već sutradan. Jer čovjeku je žitarica u novom dobu, najmanje potrebna namirnica. Neka obrnuta piramida nutritivnih potreba. U parku je trava. Piše ne gazi! Jer...

Moja AZemina, insan ti je to. S koprenom na očima trči po ovom svijetu. Pa se slijepa oka zagleda, misli dobro je. Mahanu ne vidi, što otrovat će ga. Pa zavoli, moja AZemina, otrov što mu sipaju u vene.  Sve stvoreno obmana je, osim Njega jedinog vječno Živog. Pa zar AZemina, da volimo obmane? Pa zar je mudrost AZemina trčati za obmanom, kad znamo da se iza ljepote skriva ružnoća, iza istine laž, iza života smrt, iza ljubavi mržnja, iza poštovanja poniženje, iza gordosti strah? Eh, moja AZemina, govorio je narod da je pameti do kadije ko od kadije, ne bi insan traćio svoje vrijeme na suludu trku s vremenom. Ne bismo hodali tumarajući marginama od šamara do šamara. Žalili se na sudbu, u koju sami skočismo.  A sve ti je ovo ona mušica Muhammedova ili pharmakon Stieglera, jedna strana lijek, a druga otrov. Ne žali moja AZemina, jer da ne spoznasmo bol ljepota bi se izmakla stihu lutajućeg pjesnika. I slikar ne bi naslikao nebo da nije ležao na zemlji. I cvijet ne bi nikao da nije...

Padat će kiše. Kažu. Padat će po nama, kiše slova. Kažu, oni veliki umovi, nikad ništa isto biti neće. Osim riječi. Padat će riječi. Slivat se u rijeke. Neki kažu, nećemo se razumjeti. Simbolika moja i simbolika tvoja, mogu svaka za sebe krenuti drugim tokom. Kažu, riječi neće graditi mostove. Stvarat će rijeke između mojih i tvojih obala značenja. Bacat ćemo upitnike kao kamenčiće. Progutat će ih vode.  I svako, sam, na svojoj strani tumačenja. Jedina refleksija vlastiti um sa površine vode.  A šta je čovjek bez odraza u dubinama druge vode? Šta smo mi bez množine? Tahanyk