Osjecam, dakle postojim

  Već odavno te nema, a nikad otišao nisi. Tu si, van vremena, u ovom prostoru kao loptica u vozu koja nakon sekunde padne na isto mjesto stola sa 40 metara razmaka. Svaki detalj u tvom oku liči na ovaj grad. Tramvaj i raskrsnice sa semaforima, klupe pod snijegom, šetališta po svijetu koja liče na Vilsonovo na kojem si rastao, gole grane što čekaju novo proljeće. Čak i cipele ti pokazuju sofisticirani dio ovog grada. Nosiš ga u duši pod tuđim nebom. Ili je svako nebo uvijek iznad Sarajeva? Nebo koje ne zauzima prostor. Je li sveopće sarajevsko nebo obris ti duše žedne ovog grada? Čeka Sarajevo tvoj korak što šušti po ovom snijegu. I ovaj zrak čeka tvoj dah da zamagli staklo naočala. I ona vrana na drvetu na sred Grbavice se raduje kad čuje otkucaje tvoga sata. Čeka te cesta utkana u džonove svih tvojih cipela. A ovdje ceste pamte mnogo.  U tvojim gradovima u kojima nikad nisam bila vidim Sarajevo. Gleda me ovaj grad iz tvojih očiju. Vidim ti ovaj grad u prstima kad stežu kist...

Prijatelj: Samo da nije bilo tog prokletog rata. Gledam nas. Znamo se skoro cijeli život, u kojem smo proživjeli najmanje tri  a mnogi od nas i više života. Sviknuti na preživljavanja, na borbu, na rat. Adrenalin i kortizol nam Allah dao da se možemo braniti i bježati nekim nadljudskim naporima. I radili smo to 4 pune godine. Neprekidno po nama hormoni stresa su jurili. Neprekidna drama. Nađemo malo sigurnosti, smijemo se luđački, bez daha. I idemo dalje u novo preživaljavanje. Sviknuti na dramu, bez nje je dosadno. Stabilnost i mir nisu dovoljno drama da bi bili zanimljivi.  Znaš, ima nekoliko generacija u ovoj zemlji kojim je drama prirodno stanje, donekle i sreća, iako ne zvuči zdravo. Ali nisam ni rekla da je to zdrava sreća. Trauma kojoj su nas ostavili da nam nagriza živote. Trauma od koje nas nisu liječili. U stalnom smo procesu traženja drame da osjetimo hormone stresa kako jurcaju po krvi, naučeni da je to signal da smo živi. Programirani algoritmima hormona, ovisni o...