Sarajevo
Već odavno te nema, a nikad otišao nisi. Tu si, van vremena, u ovom prostoru kao loptica u vozu koja nakon sekunde padne na isto mjesto stola sa 40 metara razmaka. Svaki detalj u tvom oku liči na ovaj grad. Tramvaj i raskrsnice sa semaforima, klupe pod snijegom, šetališta po svijetu koja liče na Vilsonovo na kojem si rastao, gole grane što čekaju novo proljeće. Čak i cipele ti pokazuju sofisticirani dio ovog grada. Nosiš ga u duši pod tuđim nebom. Ili je svako nebo uvijek iznad Sarajeva? Nebo koje ne zauzima prostor. Je li sveopće sarajevsko nebo obris ti duše žedne ovog grada? Čeka Sarajevo tvoj korak što šušti po ovom snijegu. I ovaj zrak čeka tvoj dah da zamagli staklo naočala. I ona vrana na drvetu na sred Grbavice se raduje kad čuje otkucaje tvoga sata. Čeka te cesta utkana u džonove svih tvojih cipela. A ovdje ceste pamte mnogo.
U tvojim gradovima u kojima nikad nisam bila vidim Sarajevo. Gleda me ovaj grad iz tvojih očiju. Vidim ti ovaj grad u prstima kad stežu kist i miješaju boje ovog neba. Tvog neba, mog neba, našeg neba. Rekao si da nebo nikad nije tamno plavo.
Voliš ovaj grad toliko da je svijet obišao u tvom oku. Je li sreća boje sarajevskog neba?
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar