Samo da nije bilo prokletog rata
Gledam nas. Znamo se skoro cijeli život, u kojem smo proživjeli najmanje tri a mnogi od nas i više života. Sviknuti na preživljavanja, na borbu, na rat. Adrenalin i kortizol nam Allah dao da se možemo braniti i bježati nekim nadljudskim naporima. I radili smo to 4 pune godine. Neprekidno po nama hormoni stresa su jurili. Neprekidna drama. Nađemo malo sigurnosti, smijemo se luđački, bez daha. I idemo dalje u novo preživaljavanje. Sviknuti na dramu, bez nje je dosadno. Stabilnost i mir nisu dovoljno drama da bi bili zanimljivi.
Znaš, ima nekoliko generacija u ovoj zemlji kojim je drama prirodno stanje, donekle i sreća, iako ne zvuči zdravo. Ali nisam ni rekla da je to zdrava sreća. Trauma kojoj su nas ostavili da nam nagriza živote. Trauma od koje nas nisu liječili. U stalnom smo procesu traženja drame da osjetimo hormone stresa kako jurcaju po krvi, naučeni da je to signal da smo živi. Programirani algoritmima hormona, ovisni o drami.
Samo da nije bilo tog prokletog rata, prijatelju, danas bismo možda znali da je mir u nama i oko nas signal da smo živi.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar