Osjecam, dakle postojim

DIJETE U NAMA Prolazi još jedan septembar, još jedna jesen kuca na vrata. Prohladno jutarnje sunce škakilja po ogoljenim zglobovima ruku. Misao doluta nošena daškom vjetra i nastani se tu negdje na rubu pameti. Znate onaj trenutak kad želite upiti svu tugu prolaska ljeta, svu radost šuštanja lišća i stvaranja boja, a misao vam ne da? Kada se to promijenimo? Koji je to trenutak u vremenu? Sjetite li se onog osjećaja čiste radosti? Svratim u park ponekad. Vidim djecu. Igraju se. Samo se igraju, jednostavno i prosto. Uživaju u sunčevoj zraci i prvoj kapi kiše, u svakom koraku, trku, penjanju i padu. Smiju se onako kako sam i ja nekad znala. Smiju se bez razloga. U njihovom igranju nema opterećujućih misli o školi, o lektirama, o treninzima. U njihovoj igri nema strahovanja o nekontrolisanoj putanji lopte koja će možda razbiti komšijski prozor, a možda i neće, nema brige i straha od povrjedjivanja. Postoji samo igra i sreća postojanja u tom sadašnjem trenutku vremena. Poželite l...

SAMOĆA, LAŽ I STRAH Jutrom bi čovjek trebao da se raduje cvrkutu ptica, prvim zrakama sunca. A s godinama nekako sve manje motiva za radost. Vijesti na jutarnjem programu otužne, zabrinjavajuće, manipulirajuće.   Prestala sam ih pratiti da si dodatno ne kvarim dane. Ponekad kad se usudim radije zaronim po svom umu. Nekad se prepadnem, nekad uspijem uhvatiti zen. Začuđujuće je šta sve tamo spava. Nižu se uloge razne, majke, sestre, kćerke, kuharice, ljubavnice, čistačice, Majke Tereze i profesionalnog ubice. Tamo je čovjek sam. Nije samo tamo sam. Čovjek je uvijek sam. Zapravo ljudi su jedni veliki lažovi, a vještinu savladaju lažući sami sebe iz dana u dan. Mi smo virtuozi laži i glume. Zavaravamo se da imamo djecu, tu su, imamo partnera, svejedno da li supružnik ili ljubavnik, imamo prijatelje, imamo s kim podijeliti obrok, popodnevnu kafu, šetnju, gledanje filma, razgovor, iznijeti svoje sumanute misli zapakovane u društveno prihvatljiv omot. A suštinski dijelimo tek dje...

SLOBODA Sloboda je u umu, a ne u fizičkom okruženju. Posmatram sebe i ljude oko sebe. Zaista je većina običnih smrtnika tužna. "Obični smrtnik" nije onaj ko pripada srednjoj društvenoj klasi, tu su i oni koji mnogo zarađuju, ali su tužni, oni koji malo zarađuju, oni koji subolesni, oni koji su zdravi, oni koji su u vezi i oni koji su single. Većina ih je tužna. Zašto? Većina ljudi provodi život ustvari onako kako ne želi. Nameće sebi ograničenja usađena odgojem i trenutnim društvenim normama. I jednostavno nisu ono što jesu.  Kolega danas kaže: "I ja bih bio avanturista da imam čiste papire!"" (misleći na to da je u braku i nije solo). Međutim, istina je puno drugačija. I oni koji su solo isto tako imaju ograničenja, sputavaju sebe da žive ono što im se sviđa. Ne kažem da treba kršiti norme koje obuzdavaju nerede na zemlji, ali svakako treba odlaziti iz odnosa koji nam dozvoljavaju da mi budemo mi i time osloboditi i drugu stranu, ostajati u odno...