DIJETE U NAMA

DIJETE U NAMA

Prolazi još jedan septembar, još jedna jesen kuca na vrata. Prohladno jutarnje sunce škakilja po ogoljenim zglobovima ruku. Misao doluta nošena daškom vjetra i nastani se tu negdje na rubu pameti. Znate onaj trenutak kad želite upiti svu tugu prolaska ljeta, svu radost šuštanja lišća i stvaranja boja, a misao vam ne da?

Kada se to promijenimo? Koji je to trenutak u vremenu? Sjetite li se onog osjećaja čiste radosti?

Svratim u park ponekad. Vidim djecu. Igraju se. Samo se igraju, jednostavno i prosto. Uživaju u sunčevoj zraci i prvoj kapi kiše, u svakom koraku, trku, penjanju i padu. Smiju se onako kako sam i ja nekad znala. Smiju se bez razloga. U njihovom igranju nema opterećujućih misli o školi, o lektirama, o treninzima. U njihovoj igri nema strahovanja o nekontrolisanoj putanji lopte koja će možda razbiti komšijski prozor, a možda i neće, nema brige i straha od povrjedjivanja. Postoji samo igra i sreća postojanja u tom sadašnjem trenutku vremena.

Poželite li da se opet tako osjećate? Da radite nešto u nekom trenutku vremena u koji vam se neće miješati loša iskustva prošlosti niti strahovi budućnosti?

Do dvadesetih godina razvijete prve strahove, brige, opterećujuće trenutke koji vas pate i onda kad se ne dešavaju. U dvadesetim u trci sa životom konstantno ih nosite kao breme koje postaje sve teže i teže. Sve manje osjećate sad, a sve više skrećžete stranputicama prošlosti i budućnosti.

Kad tridesetu pređete leđa su već prilično opterećena. Neko izdrži godinu dvije više, gore, dolje. Nema velike razlike. Odjednom vam se desi kao da ste oči prvi put otvorili nakon dugog i teškog sna u kojem ste gurali pune kamione ničega i svačega. Osvijestite sadašnji trenutak. Nikome na svijetu ne zavidite više nego djeci u parku jednog dana koja ne bježe od kiše ni od sunca, kojima želudac podrhtava od sreće, kojima suze teku niz lice od smijeha, koji osjećaju uzbudjenje u svakom novom koraku, grani na koju se penju, ljuljanju ljuljačke, divljenju bodljama ježa kojeg vide prvi put. Želite osjetiti tu lakoću i ne znate kad ste je izgubili ni zašto. I tako u tridesetim napravite preslaganje sehara i rješavate se nepotrebnog tereta. Smanjite broj ljudi sa kojima ste u kontaktu, jer vam vrijeme postane dragocjeno i ne želite ga gubiti na one koji vas opterećavaju. Smanjite radne obaveze, jer polako shvatate da je novac potreban za život, ali je i vrijeme neprocjenjivo i novcem se ne  može kupiti. Ustaljene navike počinjete mijenjati iskušavajući nove stvari, jer ustvari ni ne znate šta vam se sviđa. Krajem tridesetih već lagano shvatate da je nemoguće usrećiti druge dok ste vi nesretni. Tražite šta vas čini sretnim.  Lagano se vraćate djetetu u sebi, djetetu koje nije naivno nesvjesno, već svjesno igra svoje igre, ali je iznova spremno istražiti puteve kojima nije prošlo. Započinjete novu avanturu osvještenog življenja, uzbuđeni zbog neizvjesnosti sljedećeg trenutka, spremni da svoj strah gledate u oči.

A u četrdesetim? Eh, to ne znam još. Nadam se da tada otkrijemo unikatni recept vlastite sreće koji se nalazi u svakom od nas, za svakog posebno napisan.

Ugodan povratak djetetu u sebi,

Tahanyk