SAMOĆA, LAŽ I STRAH

SAMOĆA, LAŽ I STRAH

Jutrom bi čovjek trebao da se raduje cvrkutu ptica, prvim zrakama sunca. A s godinama nekako sve manje motiva za radost. Vijesti na jutarnjem programu otužne, zabrinjavajuće, manipulirajuće.  Prestala sam ih pratiti da si dodatno ne kvarim dane. Ponekad kad se usudim radije zaronim po svom umu. Nekad se prepadnem, nekad uspijem uhvatiti zen. Začuđujuće je šta sve tamo spava. Nižu se uloge razne, majke, sestre, kćerke, kuharice, ljubavnice, čistačice, Majke Tereze i profesionalnog ubice. Tamo je čovjek sam. Nije samo tamo sam. Čovjek je uvijek sam. Zapravo ljudi su jedni veliki lažovi, a vještinu savladaju lažući sami sebe iz dana u dan. Mi smo virtuozi laži i glume. Zavaravamo se da imamo djecu, tu su, imamo partnera, svejedno da li supružnik ili ljubavnik, imamo prijatelje, imamo s kim podijeliti obrok, popodnevnu kafu, šetnju, gledanje filma, razgovor, iznijeti svoje sumanute misli zapakovane u društveno prihvatljiv omot. A suštinski dijelimo tek djeliće vremena, sitnice, često površinske, sve ono što nas ne grebe po srcu i savjesti. Djeca odlaze jednog dana, započinju svoje živote, prijatelji odlaze svako svojoj nutrini koju oslobađa u prostoru između kostiju lobanje. Partner je tu kad nije negdje drugo, a često je i negdje drugo. Pričate. Pokušava sročiti misao da je razumijete, a da je ne kaže do kraja. Vi opet razumijete samo ono u granicama vlastitih kostiju lobanje. Interpretira svako poruku sa svog stajališta. I nikad niko nije iskren do kraja. Uvijek ostane onaj bitni trenutak u kojem sami sebe lažete da ne biste nikad ubili, da se ne biste osvetili, da čak niste poželjeli nikad nikoga ubiti. To prešućujete sami sebi i drugima. Ne usuđujete se biti iskreni. Lažete se da ne biste bili sami.

Samoća izaziva strah. Strah od čega? Od ostanka na milost i nemilost svom stvarnom ja? Čemu strah? Od čega strah? Strah od samog sebe? Bojite se da nećete imati o čemu razgovarati sa tom osobom u vama, da će vam druženje sa vašim jastvom biti dosadno. Možda i niste tako zanimljivi ljudi kakvim želite da se predstavite. Svakako za ulogu u filmu života molim Oscara! Da li vas je ili nas je strah onog zla kakvo zaista možemo biti ili nas je strah da nećemo imati nekog drugog da se na njega oslonimo, da budemo malo u ulozi žrtve oko koje neko drugi  titra pa se osjeća važnom? Šta je od ovoga? Ko ima hrabrosti priznati?

Čovjek sam, kad jutrom ustane oznojen ispod pretoplog jorgana i skuha prvu kafu da je popije u tišini, tišine nema. Bude se sve one uspavane ptičice u glavi i pitaju jesi li dobar ili zao. Kad čovjek sam stane pred unutrašnje ogledalo ega i prizna svaku crnu misao i pusti je da pređe preko usana u tišini sobe prepozna sva lica koja je ubio u svojim mislima, prepozna sve nesretne kojima je pomogao iskupljući grijeh poganog uma i jezika, prepozna svoju slabost, nevjerovanje samom sebi, nesposobnost da se zagrli i da pomogne svom jadnom, neukom i neiskrenom biću zavezanom u kožu koja će svakako biti hrana crvima.

Odlazi tako svako od nas za svojim poslom tražeći barem jednog čovjeka u kojem će prepoznati ili pomoć svojoj nemoći ili veće zlo od onog koje nosi u sebi. Tako opet može da nastavi svoju laž.

Ugodan dan
Tahanyk