PISMO

Nema danas više pisama sa onom autentičnom notom nečijeg rukopisa, sa posebnim mirisom koji trag kože ostavlja na papiru. Sva pisma su ista, bezlična, sterilna. Evo, da ti, kojim slučajem, pišem pismo, možda bi bilo ovakvog sadržaja.

Zdravo,

Ne mogu da ti napišem "dragi moj", bilo bi to suviše pretjerano sa dvije neistinite riječi, nisi već odavno drag, a zamjenica "moj" je prisvojna, samo predmet možeš prisvajati, ali ne i ljude. Cijenim po sebi, nikad nisam bila ničija, pa ni tvoja, kod mene jednak aršin za sve. Odlazeći od tebe, nanijela sam sebi bol. Ali ta bol je bila neminovna za moj vlastiti, dugoročni opstanak. Sve u životu prođe, pa prođe i bol. Odlazak od tebe je bilo kao rađanje djeteta. Porođajni bolovi su teški i mučni, kada se na izmaku snaga pitaš, zar je moguće da čovjek pri punoj svijesti preživi toliku bol. Ali nakon muke porođaja dolazi svježina i radost, nestanak bola, samo blijedo sjećanje na muku koju je porodilja prošla. Zaboravi se brzo. Sreća donosi zaborav na loše stvari, na trpljenja. Znaš, čuvala sam se jedno vrijeme, dok su rane zarastale. Okovala sam se zidinama, kao što porodilja hipermanganom ispira rane da se ne bi zagnojile. Pažljiv je to postupak. Nikome rana na ranu ne treba. Kad rana, tako dezinfikovana, zaraste uredno, možeš skinuti zavoje. Moji zavoji su bili totalna blokada svih informacija o tebi. Skinula sam zavoje, jer po rani je izraslo novo, zdravo tkivo. Vidim, ti svoje zavoje još držiš preko rana. Malo je smiješno to. Dobio si što si želio, ja sam ti to poklonila. Trebao bi mi se zahvaliti. 

Čovjek nekad luta u svom filmu u glavi, misliš da je zavoj dosta, pa ne vidiš dalje. Trebao bi me poznavati tako dobro nakon svih onih godina, da si svjestan da ne postoji zavoj koji, da ja to hoću, ne bih potrgala s tebe i pustila te da proživiš pakao. Znaš i sam da meni kilometri ništa ne znače, znaš da sam odlično informisana, znaš da imam sve brojeve i adrese i znaš da znam gdje si najtanji. Trebao bi me poznavati tako dobro da znaš da bih već odavno zapalila vatru pakla oko tebe da sam to htjela. To bi bilo moje bespotrebno trošenje vremena, obzirom da si svojom voljom ušao u pakao. I, na tvoje razočarenje, moj fokus sve ovo vrijeme nisi bio ti, već ja. Po prvi put sam sebi bila prioritet i liječila sebe. Pomogao si mi, hvala ti, jer si se sam pobrinuo za vlastitu kaznu. Najbolje kad se čovjek sam sebi krvi napije. Znaš me toliko dobro da si svjestan da sve što hoću tako i bude, pa tako je i ovaj put. Moj trud i rad na samoj sebi se višestruko i dugoročno isplatio. Iskoristila sam snagu koju si mi ti dao svojim licemjerjem za velike korake u životu u svim segmentima, porodičnom, karijernom, ljubavnom, finansijskom, psihološkom i tjelesnom. Razumijem da ti je teško gledati kako napredujem i živim svoje snove bez straha, dok ti svaki dan ustaješ i liježeš sa zebnjom proklinjući dan kad si poželio to što si i dobio. Bila bih neiskrena da ti kažem da mi je žao. Zaista nije mi žao. Čovjek mora pokusati ljutu kašu koju je sam začinio. Nije ti bilo lako, jer omjer naših snaga je uvijek bio i ostao izuzetno različit. Ja se nikad nisam bojala, ti si uvijek umirao od straha. Teško je svaki dan biti nečiji rob i rob vlastitih odluka, teško je buditi se kraj lica koje ne voliš, teško je ustati svako jutro sa mojim imenom na usnama.

Davno nekad sam ti rekla da je žene poput mene teško voljeti, nisi mi vjerovao, sada znaš da je istina. Zaboravila sam ti reći tada i da je žene poput mene teško prestati voljeti, ali eto saznao si i to sada. A i ovo sam ti zaboravila reći da žene poput mene vole do kosti kada vole, ali jednako toliko mogu i da mrze, ali naučio si i to do sada. I još nešto ti zaboravih reći, da žene poput mene iz svakog rata izlaze kao pobjednici. Lako je to, samo se teško uči. Sve ili ništa, crno ili bijelo. Nijanse sive su za one slabiće poput tebe koji se boje i svoje crne sjene na bijelom zidu.  Nisi me slušao kad sam ti govorila, ali sad si osjetio moj intenzitet na svojoj koži. Neke škole skupo koštaju, a neke se teško podnose. 
Ja sam se obradovala svojim odlukama, a samo ti znaš kako ti je živjeti sa sobom i mojim konstantnim prisustvom u tebi.
Svoja ja."
Eto tako bi to lijepo pismo bilo, još da je napisano rukopisom iz kojeg te gleda moj karakter, ali svejedno znat ćeš.
Tahanyk

"Nešto tjera ljude da ostanu skupa u paklu koji naprave od svojih brakova. Trpe se i sadistično uživaju da pate ono drugo, i mazohistično da sami budu napaćeni. " Iza mušebaka, Tahani Komarica

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE Od samog rođenja ljudsko biće pripada nekoj društvenoj grupi i kroz cijeli svoj život je pripadnik neke od manjih ili većih grupa (nacije, države, porodice, školske grupe, radne grupe itd.) Potreba za pripadanjem potiče iz dva različita izvora, iz izvora zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i izvora zadovoljavanja socijalnih potreba. Recimo dijete ide u školu i pripada toj društvenoj grupi u svrhu obrazovanja koje će mu obezbjeđivati finansijska sredstva za život, ali isto tako to su grupe u kojima može ostvariti afirmaciju. Ukoliko grupa ne dozvoljava djetetu afirmaciju, ono će otići u drugu krajnost, imati neprihvatljiva ponašanja da bi skrenulo pažnju na sebe i tako društvo samo odgoji delikvente, jer nije obezbijedilo afirmaciju u nekom pogledu za to dijete. Društvo ima neke norme i pravila od kojih dio je napisan na papiru u vidu zakona i podzakonskih akata i druga pravila koja spadaju u običajne norme. Kritički um se osvrće i preispituje ...
Pročitajte više

Tajna

Slika
Bože, kako se nekada ona ja bojala odlazaka. Kako se nekad ona ja bojala gubitaka. Kako se nekad ona ja bojala oslanjati na Jedini oslonac.  Ima jedna velika neskrivena tajna. Čovjek najslabije vidi ono što mu je pred očima. Jednom kad se baciš na prugu istine kao Ana pod voz, ništa lakše, slobodnije, i radosnije nema od odlaska.  Nemir i sreća su kao dobar i loš blizanac. Uzbuđujući i prevrtljivi kao plamičak vatre. Mentalne mape ih često pomješaju. Pogrešni obrasci uma. Zarobljavaju nas u laž. A uspješno lagati mogu samo inteligentni ljudi, a takvi ne lažu jer vide tajnu.  Kuća laži se gradi na temeljima straha. Straha da ne izgubimo nešto, straha da ne srušimo kuću laži. A strah je manipulator. Tako dobar manipulator  da u njemu prvo i jedino izgubimo sebe. Jedino što je vrijedilo na putu života sačuvati.  Ništa nema lakše od odlazaka i ništa nije lakše od rušenja jeftinih zidova. Ništa nije teže od zamjene jeftinih strahova Jednim najskupljim. Košta nas vječ...
Pročitajte više
ŠTA ZNAČI BITI FIN? Živimo u društvu u kojem su značenja pojmova ozbiljno pobrkana. Učimo pola života kako da budemo fini, a narednih pola kako da to ne budemo, jer se nije isplatilo.  A sam pojam FIN je nekog čudnog karaktera. Fin si ako ispuniš neke norme s kojima se nužno ne moraš ni slagati. Fin si ako progutaš sve kletve i psovke koje bjesomučno plešu u tvom stomaku, a ne izađu iz tebe van. Fin si ako ne kažeš jasno i glasno šta misliš. Fin si kad dozvoliš drugome da vjeruje da si idiot, tako ga nisi uvrijedio. Fin si ako imaš muža ili ženu s kojima se pred narodom toliko slažeš da prosto ličite na Snjeguljicu i princa koji su živjeli sretno do kraja života. Fin si ako suspregneš energiju svojih moždanih vijuga i svjesno zažmiriš na trpljenje koje ti oštećuje štitnjaču, hipofizu, jetru i sve druge organe koji su bitni da budeš zdrav. Fin si sve dok svijetu pokazuješ lažni osmijeh, a sam plačeš iza zatvorenih vrata wc-a. Fin si kad si serviran kao katering i ostali se po...
Pročitajte više