KOLEKCIONARI SAHRANJENIH SNOVA
Svi mi imamo po jedan grad unutar sebe samih. Neke ulice, glavne i neke sporedne. Glavnom hodamo svaki dan po inerciji, nekad se ne želi, ali mora se.
A imaju one male mahale i sokaci, gdje zavirimo kriomice onda kad niko ne gleda. Pa se osvrćemo da nas neko po hodu nije prepoznao. Brišemo tragove stopa u snijegu. U svakom od tih sokaka smo ostavili dio duše. Neke lijepe stvari za pamćenje koje nikad nikome nećemo moći ispričati, nikad ni s kim podijeliti, čak ni sa unucima. Naše skriveno postojanje, naše drugo ja, ono što ustvari i jesmo kad sve maske skinemo. Ono naše istinsko ja koje smo otvorili samo rijetkim. Ono ja koje glasno se raduje i glasno krvari. Nestanemo na tren u sahranjenim snovima zadržavajući osmijeh na licu za paradu koju smo sami sebi priredili. Ljubimo neke obraze i usne, jer se mora. A tiho, u smiraju noći i prvom zraku jutra, kad se glavne ulice i trgovi raščiste, u sebi poljubimo neke snene, davno zaboravljene. Napišemo najljepše poruke koje nikad neće biti poslane.
Nakon malo sjete i patetike, život nas odvede dalje. Stvaramo nove uspomene skrivene u mahale i sokake za sljedeće praznike i sakupljamo neizgovorene riječi, i arhiviramo neposlane poruke, a proživljene živote. Postali smo kolekcionari sahranjenih snova.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar