RASTANCI

Nekad nisam voljela rastanke. Izazivali su mi tugu i bol. Od patnje duše i tijelo me boljelo. Nekad su mi drugi zarivali nož i okretali ga u mojoj utrobi odlazeći zauvijek. Svijala sam se od svakog pokreta noža trudeći se zadržati krivulju osmijeha baš onda kad se sve pocijepa.

Danas najčešće ja odlazim zabijajući sebi nož kroz kosti. Ranim se, pa se nastavljam ranjavati dok likvor ne poteče između pršljenova. Odlazim čak i onda kad volim, izdaju ne praštam. Slomim sebi nekoliko pršljenova da bih nastavila dalje. Danas volim rastanke, svaki pršljen koji sam sama slomila donio mi je intenzivniju bol, sa kraćim vremenom trajanja. Svaka kap likvora me oslobodila toksičnog sadržaja.

Rastanci su vrata koja vode u mirisne bašče raja i potoke od me
da i mlijeka, u nove snove u nova življenja. Rastanci su podizanje sidra iz mirne luke da doživite svu toplotu morskog plavetnila. Rastanci su oduzeta štaka koja vas tjera da trčite svojim nogama po neistraženim putevima. Rastanci su gorka čokolada za najukusniju tortu koju ćete tek kušati. Rastanci su ptice oslobođene iz kaveza kojima je dom neka nova grana. Danas znam da rastanak nije rastanak, već nova prilika. 

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna