NA RUBU
Ležim u postelji od pamuka dok noć vrata duše otvara. Olovka je daleko, na drugom kraju sobe, zaboravljena na listu papira. Iscurila mrlja tinte razljeva se pod prigušenim uličnim svjetlima u misao. Ne mogu da dohvatim olovku. Zapamtit ću svoj hod po rubu. 

Gazim po litici življenja. Negdje na rubu pameti i ludila. Kakve pameti? Kakvog ludila? Pogrešan korak, samo jedan pogrešan korak i hodač po žici stropoštat će se u ambis. Šta je tamo, s druge strane? Usisava me jedan pogled u moju suštinu. Veći je majstor od Da Vincija dok tehnikom sfumata briše moje ucrtane linije onog za ostale i onog za mene. Gdje prestajem ja i gdje počinjem ja? Ko je učitelj, ko je učenik? Zapisat će ruka sa prvim tragom dana ovaj tango. Obećavam sama sebi.

Ujutro mrlja ima obris šišmiša ili karlice, ne znam tačno.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna