MAJKO

Majko! Majko! Gdje si, majko? Molim te budi tu! Samo budi tu! Čuvaj me, majčice!

Budim se. Jastuk mokar krije moje zle snove. Natapam ga već, ... dane odavno ne brojim, a mjeseci prerasli u godine, suzama i očajničkim znojem. Polako se iskradem na vršcima prstiju do kuhinje. U poderanoj pidžami, spuštene glave na umornim rukama, majka, moja majka, tiho plače. Zagrlim je rukom, dječijom, koja ne zna ništa, a opet otežala od tereta. Baz riječi, svoje blijedo lice naslanja i osjećam toplinu tih dragih, mokrih obraza. Bože, kako sam sretna što je tu, našla sam je! Ne smijem da joj kažem za košmare u kojima je nema. Bože, samo nek je tu! Odlazi sa mnom do kreveta. Blagi osmijeh, onaj osmijeh koji  samo majka ima, daruje mi dok me ogrubjelim, mršavim rukama pokriva. Svoju bol, svoju tugu, svoju muku, prekriva poljupcem čija mekoća u san me svija.

Jutro, još jedno jutro, opasno mirno svanulo je iznad Sarajeva. Požuruje nas, ona koja još uvijek uspijeva uhvatiti sve potrgane konce svojim spretnim rukama, da ne kasnimo u školu. Ona trči na posao, kaže čuva ga, jer kad sve ovo jednom završi morat će negdje platu zaraditi da imamo šta jesti. Zlatna moja, ona još vjeruje da će svemu doći kraj, ili nas tješi. Možda stvarno i vjeruje. A mene ovaj dan nekako podmuklo boli.

Trčim kući poslije nastave. Jecaju zvona katedrale, glas mujezina se prosipa zrakom, u ušima odjekuju nove granate, zrak miriše na barut, a moje srce se popelo u grlo pa nemilosrdno udara. Čujem čas ding, Allahu, tik, bum, Ekber, dong, tak. Ulijećem u kuću. Nje nema! Majko! Majko! Molim te dođi! Je li ovo onaj zao san što me stalno mori? Minuti teku sporo k'o transfuzija. Nakon predugih minuta i sati vrata se otvaraju. Stoji preda mnom krvava. Dah, zapeo u grlu! Smije se. Da li je živa? Je li ovo gledaju moje oči ili srce? Njen topli osmijeh zagrijava keramičke pločice hodnika dok nježno uzima u zagrljaj brata i mene. I stvarno je to ona. Pita za ocjene, za zadaću. Išla je po paket što je poslao dajdža iz Zemlje Mira. Ima iznenađenje za nas. Na putu dok je išla  po taj paket pala je granata. Blizu. Kaže, njoj nije ništa. Pomagala je ranjenima, nosila ih. Sunce moje drago, nije nam se mogla javiti da će kasniti, da ne brinemo. Bila je potrebnija tamo. Uzela je paket i donijela. Dajdža poslao eurokrem. Zna ona da smo ga željni, ali kaže nije lijepo da sami pojedemo. Treba i drugoj djeci u mahali, to su naši drugovi. Eto, da podijelimo to što ima. A meni drago što je ona živa i od srca sve dijelim. Dok se smijem od sreće, vidim presvukla se i nosi četiri kanistera. Znam, ode po vodu. I opet dok kraj mene prolazi poklanja najsunčaniji osmijeh na svijetu i blago upozorava da ne zaboravim zadaću. Uvijek na sve misli.
Te večeri sam imala temperaturu. Od straha, valjda. Prokleta temperatura, trebalo je da se majka tu noć odmori. Cijelu tu noć je sjedila kraj mog uzglavlja i borila se sa mojom bolesti. Ja sam pomalo i spavala osjećajući njenu ruku na svom čelu. Znala sam da je tu, kraj mene, da nije nigdje nestala.

Ne znam koliko takvih dana i koliko takvih noći sam živjela u strahu da je ne izgubim. Znala sam kad noć dođe, tad ona plače, plače sama, da ne vidimo ni brat, ni ja.
Pitala sam se koliko li će još vode i drva morati donijeti te umorne, prerano ostarjele ruke? Koliko li će još te noge u starim i neudobnim cipelama kilometara morati preći? Koliko li će još rana na srcu svoje poluodrasle kćeri taj osmijeh liječiti? Koliko li će još puta blagi zapovjednički ton njenog glasa vraćati nas obavezama? Koliko li će još mudrih riječi njene usne meni prošaputati? Kako će to sve i još mnogo više ova njena krhka leđe sve to izdržati?

Bože, samo je čuvaj! Da mi nije onog njenog osmijeha, one njene snage volje, onog nepokolebljivog duha, one životne radosti koju nosi u svakoj svojoj pori, ja bih već odavno završila ovaj suviše dug košmar. Ovako ne mogu, stid me je nje, ne mogu da si dozvolim da je ja rastužim. I nikad neću zaboraviti dan kad sam joj rekla da bih voljela da se bacim s mosta i da sve jednostavno nestane i prestane. A ona je htjela da zna šta čitam za lektiru. Čitala sam Dostojevskog „Zločin i kazna“. Znam da mi je uzela knjigu i negdje je sakrila i donijela mi ljubavni roman da čitam. Rekla je da dobijem jedan iz te lektire, ali da joj je moj život važniji od nekog Tolstoja ili Dostojevskog ili Jesenjina. Uvijek je brkala ruske pisce. Nisam mogla da je razočaram, pa sam crpila energiju iz njene kao da smo još pupčanom vrpcom vezane. Samo nek je tu! Majko! Majko! Nemoj nas ostavljati same! Dijete bez majke je siroče! Majko samo nek si tu sa nama!
Tahanyk

"Nešto tjera ljude da ostanu skupa u paklu koji naprave od svojih brakova. Trpe se i sadistično uživaju da pate ono drugo, i mazohistično da sami budu napaćeni. " Iza mušebaka, Tahani Komarica

Primjedbe

  1. Unknown14/1/19

    Dok sam čitao sjedio sam pored moje majke. Uloge nam se znaju. Godine nemaju veze.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tahanyk29/4/19

      Majka je zaista jedinstvena imenica kojom se imenuje sigurnost, zaštita, sreća, bezuslovna ljubav, trajanje, podrška, nježnost, blagost, briga, razumijevanje ..... i još mnogo mnogo toga.

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE Od samog rođenja ljudsko biće pripada nekoj društvenoj grupi i kroz cijeli svoj život je pripadnik neke od manjih ili većih grupa (nacije, države, porodice, školske grupe, radne grupe itd.) Potreba za pripadanjem potiče iz dva različita izvora, iz izvora zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i izvora zadovoljavanja socijalnih potreba. Recimo dijete ide u školu i pripada toj društvenoj grupi u svrhu obrazovanja koje će mu obezbjeđivati finansijska sredstva za život, ali isto tako to su grupe u kojima može ostvariti afirmaciju. Ukoliko grupa ne dozvoljava djetetu afirmaciju, ono će otići u drugu krajnost, imati neprihvatljiva ponašanja da bi skrenulo pažnju na sebe i tako društvo samo odgoji delikvente, jer nije obezbijedilo afirmaciju u nekom pogledu za to dijete. Društvo ima neke norme i pravila od kojih dio je napisan na papiru u vidu zakona i podzakonskih akata i druga pravila koja spadaju u običajne norme. Kritički um se osvrće i preispituje ...
Pročitajte više

Tajna

Slika
Bože, kako se nekada ona ja bojala odlazaka. Kako se nekad ona ja bojala gubitaka. Kako se nekad ona ja bojala oslanjati na Jedini oslonac.  Ima jedna velika neskrivena tajna. Čovjek najslabije vidi ono što mu je pred očima. Jednom kad se baciš na prugu istine kao Ana pod voz, ništa lakše, slobodnije, i radosnije nema od odlaska.  Nemir i sreća su kao dobar i loš blizanac. Uzbuđujući i prevrtljivi kao plamičak vatre. Mentalne mape ih često pomješaju. Pogrešni obrasci uma. Zarobljavaju nas u laž. A uspješno lagati mogu samo inteligentni ljudi, a takvi ne lažu jer vide tajnu.  Kuća laži se gradi na temeljima straha. Straha da ne izgubimo nešto, straha da ne srušimo kuću laži. A strah je manipulator. Tako dobar manipulator  da u njemu prvo i jedino izgubimo sebe. Jedino što je vrijedilo na putu života sačuvati.  Ništa nema lakše od odlazaka i ništa nije lakše od rušenja jeftinih zidova. Ništa nije teže od zamjene jeftinih strahova Jednim najskupljim. Košta nas vječ...
Pročitajte više
ŠTA ZNAČI BITI FIN? Živimo u društvu u kojem su značenja pojmova ozbiljno pobrkana. Učimo pola života kako da budemo fini, a narednih pola kako da to ne budemo, jer se nije isplatilo.  A sam pojam FIN je nekog čudnog karaktera. Fin si ako ispuniš neke norme s kojima se nužno ne moraš ni slagati. Fin si ako progutaš sve kletve i psovke koje bjesomučno plešu u tvom stomaku, a ne izađu iz tebe van. Fin si ako ne kažeš jasno i glasno šta misliš. Fin si kad dozvoliš drugome da vjeruje da si idiot, tako ga nisi uvrijedio. Fin si ako imaš muža ili ženu s kojima se pred narodom toliko slažeš da prosto ličite na Snjeguljicu i princa koji su živjeli sretno do kraja života. Fin si ako suspregneš energiju svojih moždanih vijuga i svjesno zažmiriš na trpljenje koje ti oštećuje štitnjaču, hipofizu, jetru i sve druge organe koji su bitni da budeš zdrav. Fin si sve dok svijetu pokazuješ lažni osmijeh, a sam plačeš iza zatvorenih vrata wc-a. Fin si kad si serviran kao katering i ostali se po...
Pročitajte više