Osjecam, dakle postojim

NEĆEŠ ME SRESTI  Patim od alergije na ceste s putokazima, pa preventivno ipak koristim stranputice. Noću hvatam ritam oblaka štiklama po asfaltu. Kopam cestu do bespuća na kojoj ni snovi više ne ostavljaju trag. Bacila sam i kofere snivanja na javi i svih ispraznih nadanja, i svih lažnih obećanja koje sam servirala u čašici nade. Bacila sam i kofer nazor ljudi i nazor spodoba. Od mene ti je ostao samo neotpjevan stih što zapinje negdje između glasnica. I ostala ti je ona izmaglica na horizontu za kojom žeđaš. Po svojim cestama bespuća ostavila sam svoje meso i svoju krv. Sad tu već cvjetaju mirisne ruže oslobađanja. I ti bi cijepao svoju kožu na trnju poniklih stabljika. Moraš da se vratiš, nije nam svima ista posuda za bol, za umiranja i za nadanja.  Ja ne mogu, ovisnik sam o svladavanju ličnih strahova. Čine me živom do posljednjeg nerva. Putokazi su dosadne rutine za odmetnike od pravila. A svako svojom cestom mora dalje i nema tu pomoći. Jednom ćeš vrisnuti taj...

U JEDNOM SVIJETU SKRIVENOM OD POGLEDA  Ostala sam te željna u jednom svijetu skrivenom od pogleda. U snovima sklapam sazviježđa od tvojih benova. Još ćutim teksturu tvoje kože. Ostala sam te željna, a radije bih umrla nego ti priznala.  Ti brojiš šavove na mom stomaku, dok sanjaš moj dodir bez prkosa. I crtaš krugove po tkanini što me miluje umjesto tvojih dlanova. U onom našem svijetu skrivenom od svjetla, naše utvare plešu.  Niti možeš ti, niti mogu ja dalje od pogleda i predugog dodira. Svako sa svoje strane mraka. Putnici smo kroz pustinju, gdje je oaza samo fatamorgana. Umiremo žedni jedno drugoga. Živi samo jedna nedorečena iluzija. 

IZA KOPRENE OD MASTILA  Sinoć si mi plesao u snovima kroz zamršene misli. Na mojim očima je bila koprena od mastila iza koje prosto oko ne vidi. Tražio si sebe iza tih vrata od mastila u mojim ponorima, ali ja sam ta vrata koja vode do srca davno zaključala.  Ostalo je od mene samo malo prkosa i čaša viška ponosa.  Vozili smo se po nekoj magličastoj cesti koja vodi nikuda, znaš već kako je to u snovima. Usjekla mi se u sjećanje tvoja zabrinuta obrva i ruka na mjenjaču blizu mog koljena.Vijuge su mi se zapetljale sinoć u hiljade čvorova, pa sam u jednom trenutku vodila osedlanog konja i vezala ga za drvo. Za divno čudo, nije me bilo strah. Kasnije sam ga provela kaldrmom da ga napojim vodom sa šadrvana. Nešto si mi želio reći, a tvoje usne su se mučile da oblikuju riječi. Kršio si prste od napora. Nešto si mi želio reći, ali ja nisam mogla da čujem tvoje riječi. Možda su opet bile laž. Jutros ne ćutim miris sarajevske kiše, već tebe. Iza koprene od mastila jo...

I BEZ TEBE PREŽIVLJAVAM  Udahnula sam jednom svu tvoju ružnoću. Već drugi put sam u tvojoj ružnoći nazirala ljepotu. Treći put ovaj moj mozak je bio sasvim sposoban da eliminira svu tvoju gorčinu i ubijedi sam sebe da si jabuka s orasima. Nevjerovatno je koliko je čovjek sposoban da  sam sebe povrijedi. Odjednom si postao sreća, ushićenje, prioritet. Bila sam tvoja svaki slobodan tren. Nakon svakog životnog napora klonula bih na tvoje krilo u kojem si stvarao izmaglicu radosti i sigurnosti. Obmanjivao si me, a ja sam ti se predavala potpuno, do svake ćelije ovog tijela. Uvlačio si se u moju kožu, stapao se s mojom sluzokožom, ispunjavao prostor između mojih neurotransmitera. Trovao si me, a ja sam uživala u ubrizgavanju tvog otrova. Ubijao si me natenane i ja sam ti se radovala.  Onog dana, kad sam se davila u vrtlozima svojih raznjetih snova, onog dana sam te bacila. Evo te već mjesecima ispiram iz svog krvotoka, iz svoje sluzokože, iz svojih čula. Ispiram te,...

NE TRAŽI IH  Ne traži đavole u meni, naći ćeš ih ispod ove baršunaste kože. Ne diraj ih dok mirno spavaju iza osmijeha od sunca.  Ne diraj uspavane bijesove, jer neće ti se dopasti kako tutnje. Oni su kočijaši uragana. Za tren osmijeh oka pretvore u crvene oluje. Ne ostavljaju za sobom ništa. Iskasape i moje unutrašnje pejzaže i ja nikad više ne budem ista. Ne traži ih u meni nikada više. Godine sam uložila da ih uspavam. Ne budi ih, jer nećemo biti isti ni ti, ni ja.  A jednom si vidio kako sasipaju ledenu jezu po tvojim staklima. Ne budi ih, molim te, nikada više,  i ja sam umorna, pustit ću ih, bojim se zauvijek pa nek sve ode do vraga. Tahanyk

IGRA SJENKI  Stanje budnosti postaje mi naporno. Suviše je tu svjesnosti za jedan tako kratak trenutak koji nazivamo život. Taj život koji me već neko vrijeme prisiljava svojim metodama mučenja da se držim ove trijezne strane postojanja. A ja bih malo da odlutam u Neptunove snove. U tom svijetu gdje živo igraju sve dugine boje. A ja bih se vratila u one rastočene dubine u kojima je java loš crtani film za narod koji na vrijeme mora da spava. Nestajala bih na pjeni vala i razbijala stijene smijući se sa crvenim koralima iz duboke sjene. Plesala bih na tragovima mjesečine i zapalila sve nebeske svijeće nek gore do zore. Bila bih Neptunova ljubavnica i vjerovala bih u njegove igre sjenki.  Sa trijezne strane život zna opako da boli. U snovima je i bol laž, tamo sve je igra sjenki i ništa stvarno ne postoji. Tu gdje počinjem, tu i nestajem. Samo sam sjenka leptira što noćnu lampu voli.  Tahanyk

OBEĆANJE JE DUG  Sjećanja su izdajice, a ja vječiti romantik koji se pomno skriva iza opsjena grubosti. Sjećanja me izdaju isto kao i ti.  Tek ponekad rezak miris benzina izvuče iz arhive lažni film o ljubavi, o ljubavi u koju je jedna žena vjerovala. O ljubavi koja je bila igrokaz na daskama. O ljubavi u kojoj su tvoje grube ruke dirale svilenu kožu. O ljubavi u kojoj su demoni zaigrali ples s anđelima.  Rekao si jednom da ćeš plesati sa mnom pod pahuljama snijega ispod lampi, a evo prošla je i ova zima. Rekao si jednom da ćeš se o meni brinuti, a evo sam ponovo sama preživjela. Rekao si jednom da se na tebe uvijek mogu osloniti, a evo ko zna koja je godina kako sam sama sebi oslonac. Rekao si, a ja sam ti vjerovala. A ja pamtim riječi predugo za jedan život. Predugo pamtim obećanja, obećanje je dug koji još nisi platio. A miris ti zaboravljam. Samo me još benzinske pumpe  i fatalna igra crne i bijele sjete na svaku tvoju laž.  Ja sam vječiti roma...